«Misli osjetilima, osjećaj razumom»

Trendovi suvremene umjetnosti prikazani su u golemim halama Arsenalea i paviljonima zemalja sudionica u Giardinima. No, čini se da je cijela Venecija zahvaćena groznicom umjetnosti, pa su i u samom središtu grada i u brojnim mletačkim palačama priređene posebne izložbe slika, skulptura i instalacija.

Sidibéu nagrada za životno djelo

Na otvaranju Biennala, kojemu je nazočio i direktor priredbe Davide Croff, malijskom je fotografu Malicku Sidibéu uručen Zlatni lav za životno djelo. Sidibé je prvi Afrikanac kojem je dodijeljeno to prestižno priznanje. Svojim je crno-bijelim motivima dočarao životnu radost svojih sunarodnjaka. Često se čini kao da iz njegovih fotografija dopire glazba. Sidibéu je pošlo za rukom osnažiti zapadnjačku svijest za preobražaj u afričkoj kulturi druge polovine 20. stoljeća.

Afrika je i inače važna tema ovog Biennala. Tako će posjetitelji u Arsenaleu prvi put zateći zajednički paviljon «crnog kontinenta». No, radovi s političkom pozadinom nisu samo tamo u središtu izložbe. Umjetnici sa svih djelova zemaljske kugle – od Bejruta do Beograda, od Iraka do Afganistana – bave se trenutno međunarodnim žarištima, ali bez šokirajućih elemenata i s novom estetikom u slikama, fotografijama i instalacijama. Kustos je prvi put Amerikanac Robert Storr, koji je svom Biennalu dao slogan «Misli osjetilima, osjećaj razumom».

Reakcije na političku stvarnost

Njemačka je u paviljonu «Germaniji» zastupljena izložbom Ise Genzken pod nazivom «Oil». Umjetnica iz Berlina predstavlja brojne pojedinačne skulpture, koje se stapaju u zajedničko djelo. Posjetiteljima se već izvana, dok prilaze inače bijelom paviljonu, pruža neuobičajan pogled. Genzken je zgradu iz 1938. u cijelosti zaodjenula u narančastu mrežu kakvom se, inače, oblažu skele na gradilištima. Lebdeći astronauti i brojne putne potrepštine pobuđuju predodžbu o pokretu i ukazuju na različite vrste turizma.

Politički je konotiran i doprinos Norveške. Instalacija umjetnice Toril Goksoyr promišlja ulogu europske žene u društvu blagostanja: «Ovom instalacijom propitujemo sebe i svoju situaciju kao povlaštenih bijelih Norvežanki. A kada razmišljamo o sebi kao norveškim ženama, moramo jasno dati do znanja da slovimo kao zaštitnički narod koji je spreman pomoći, ali vlastite granice držimo čvrsto zatvorenima.»

Hrvatsku predstavlja Ivana Franke

Odmah do nje desetak mladih umjetnika iz Rio de Janeira u replikama svojih gradskih četvrti, izgrađenih od crvene cigle, s lutkama i maketama automobila masovno okupljenoj publici glumom dočaravaju borbu za opstanak. Hrvatsku u prostorima poznate palače Querini Stampalia, smještene na pitoresknom venecijanskom trgu Svete Marije Formoške, nedaleko od Trga Svetog Marka, predstavlja umjetnica mlađeg naraštaja Ivana Franke s projektom «Latency».

Jedno od najupečatljivih djela je zidna instalacija, sačinjena od preko tri i pol tisuće minijatura, na kojima Emily Price iz Sjedinjenih Država skicira lica američkih vojnika palih u ratovima u Iraku i Afganistanu. Price je na internetskim stranicama rodbine poginulih tragala za karakternim osobinama svakog pojedinca, te ih rukom ispisala ispod njihovih portreta. Jedna od njih glasi: «Volio je život». Svojevrsni kontrapunkt je koncept američke umjetnice Jenny Holzer koja na platnima velikog formata donosi osmrtnice ubijenih afganistanskih vojnika.

Nogomet s mrtvačkom lubanjom

Korak dalje izložene su fotografije bombardiranog Bejruta iz 1991. koje užasno nalikuju aktualnim prizorima glavnoga libanonskog grada, slike mitraljeza s rubova minskih polja u Južnoj Koreji ili iz Sarajeva, prikazi eksplozije atomske bombe u Alžiru ili video zapis scene ispred bivšeg glavnog stožera jugoslavenske vojske u Beogradu u kojoj nepoznate osobe igraju nogomet mrtvačkom lubanjom.

No, osim ozbiljnih tema posjetitelji do 21. studenog mogu razgledati i humoristična djela, kao na primjer neonsku instalaciju Amerikanca Jasona Rhoadesa. Svjetlom ispisani pojmovi su odreda prijevodi riječi «vagina» s različitih jezika – od «Thatch Hatch» do «Pink Panther».