Mit Bayreuth: kamo ide znameniti festival

Početak «Parsifala». Instrumenti koji proizvode prekrasan zvuk namjerno su skriveni. Zvuk u Bayreuthu dolazi iz prekrivenog prostora za orkestar koji je Wagner zvao «mističnom provalijom». Nitko u publici ne vidi ni dirigenta. Nitko ne zna kad će glazba početi. To je dio koncepta. I to pripada u neobičnu akustičnu situaciju koju Daniel Barenboim, koji često dirigira u Bayreuthu ovako opisuje:

«Za orkestar je jako teško doista dinamički eksplodirati, kao u otvorenom prostoru za orkestar. Na to se čovjek mora naviknuti. Ali, osnovna razlika između Bayreutha i otvorenog prostora je da ovdje može zvučati puno homogenije, da se ovdje može svirati s većim intenzitetom i zato i glasnije, a da se ne nedgalsava pjevače i zato čovjek ovdje ima veće dinamičke mogućnosti. To je teško. Sve što treba artikulirati, što je dakle lagano i suzdržano, to zvuči prekrasno – bolje nego drugdje.»

Wagner je sam u više navrata opisao zvuk kako ga je zamišljao. On bi trebao biti čist, preobražen, mističan. Prekriveni prostor za orkestar trebao je pozornicu činiti nedostupnom. Wagner je samo govorio o «pojavi u snu». Gledatelj je trebao biti doveden u «zanosno stanje vidovnjaštva». Scenska slika trebala bi se pojaviti kao odraz života.

Kulturom mijenjati ukus nacije?

Takve primjedbe, koje je Wagner zabilježio još prije prvog festivala u Bayreuthu 1876. godine, nadilaze praktične upute za izvedbu. Wagner je vidio čitavo umjetničko djelo u sveobuhvatnoj društvenoj perspektivi. Ideju posebne kuće za posebne glazbene komade dobio je iz Francuske. Nju je povezao s predodžbom idealizirane antike: «ukusom i običajima nacije», vjerovao je Wagner, moglo bi se upravljati kroz kazališnu umjetnost. Tako je bilo kod Grka i tako mora biti ponovo, mislio je on.

Wagner je sanjao o kolektivnom pronalaženju sebe. Ta ideja je u njegovom životu doživljavala razne promjene. Ali, jedno je ostalo. Nikad se nije radilo samo o umjetnosti. Osobito Bayreuth, gdje su se sastajale Wagnerove ideologije, uvijek je imao veze s društvom, s Njemačkom, sa strategijom. Bayreuth je simbol sveobuhvatnog umjetničkog djela. On simbolizira «kult umjetničkog djela kroz dramu», kako je to jednom opisao Stefan Kunze. Tko želi razumjeti mit, od kojeg do dana živi bajrojtski festival, to mora imati na umu.

Bayreuth kao inkarnacija kompletnog umjetničkog djela, kao inkarnacija umjetnosti, koja je htjela utjecati na čovjeka uključujući svo njegovo mišljenje i osjećaje, nikad, međutim, nije ostvaren. To je bila suluda ideja. To je Wagner bolno iskusio već prilikom produkcije svoga «Prstena Nibelunga». 1876. godine. Wagnerov ideal umjetnosti dugo se suprotstavljao institucijama, prezirao je uobičajeno kazalište. Tako je 1849. napisao da svoj prsten može izvesti tek nakon revolucije koja će pomesti sve uobičajene kazališne ustanove, a naravno i društvo. Ali, u Bayreuthu je sve išlo prema jednoj instituciji.

Udovica osigurala financijski uspon

Wagnerova udovica Cosima je ojačala tu instituciju. Festival je učinila dijelom društvenih događanja, ali ne kako ga je on nekoć zamišljao kao festival za sve, nego kao hram u koji će hodočastiti elita. Kad je Wagner umro 1883. budućnost festivala bila je neizvjestna, prije svega financijski. Kad se Cosima 1907. povukla s čela festivala, festival je imao milijunske prihode. Wagnerovo djelo je uspjelo.

Ali, po koju cijenu. U Cosimino vrijeme na festivalu se počela širiti njemačka ideologija. Wagnerovi kasni tekstovi bili su u tomu putokaz. Ponovo se radilo o spasu nacije i ponovo je Bayreuth vjerovao da se mora istaknuti. Već 20-ih godina je rado viđeni gost bio Adolf Hitler. On je od 1933. financijski pomagao održavanje festivala, a 1944. i 45. su na festivalu izvođeni «Meistersingeri» s ciljem da Nijemce potiču da izdrže. U publici su sjedili ranjenici.

1951. su kormilo festivala preuzeli Wagnerovi unuci, Wieland i Wolfgang. Oni su rasteretili pozornicu, uklonili jaka svjetla, smanjili kretnje na pozornici. Umjesto hrama Bayreuth je postao radionicom. Ali, opet se nije radilo samo o Wagneru i umjetnosti, nego o Njemačkoj. Mislilo se, ako se Bayreuth može osloboditi nacionalsocijalizma, može i Njemačka.

Nakon Wielandove rane smrti 1966. festival je dalje vodio sam njegov brat Wolfgang. Tako je do danas. On je potaknuo brojne inovativne predstave. U kolovozu ove godine Wolfgang Wagner će navršiti 88 godina. Smjena generacija je više nego nužna.

Većina Wagnerovih praunuka je u poodmakloj dobi. Samo nije Wolfgangova kćer iz drugog braka Katharina. Njoj je 29 godina, a u srijedu će predstaviti svoju inscenaciju «Meistersingera», ideološki najviše opterećenog djela svoga pradjeda. Možda to bude presudno kad Vijeće zaklade vjerojatno već najesen bude odlučivalo o novom vodstvu.