Mjesto na kojemu je lakše umrijeti

Ustanove za brigu o teško bolesnim i umirućim pacijentima, takozvani hospiciji, na prostoru jugoistočne Europe su prava rijetkost. "U Bosni i Hercegovini nalazi se jedan jedini hospicij, ovdje u Tuzli, koji je u sklopu Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla i u sustavu zdravstvene zaštite”, kaže Safija Kalajlić, glavna sestra UKC Tuzla. Dodaje da su im česti gosti ljudi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore koji se također bore za otvaranje sličnih ustanova u svojim zemljama. "Imamo zaokruženo zbrinjavanje pacijenata u završnom stadiju bolesti, i to čak o trošku Zavoda za zdravstveno osiguranje“ ističe gospođa Kalajlić.

Palijativna medicina i hospicijski pokret rezultat su razvoja ne samo medicinske znanosti već uopće napretka humanističke i civilizacijske misli modernog društva, a pojavili su se od 50-etih godina prošlog stoljeća kada se bitno počeo mijenjati stav prema ljudima kojima su odbrojeni dani. Službenim početkom suvremenog pristupa palijativnoj njezi i hospicijskom pokretu smatra se 1967. godina kada je u Londonu otvoren prvi moderni hospicij – Svetog Kristofera.

Najviše trpe pacijenti i njihove obitelji

Zbog nedostatka ustanova za palijativnu njegu najviše trpe pacijenti. Potvrđuje to i primjer 80-godišnjeg starca iz okoline Visokog, koji je umro nekoliko dana nakon otpuštanja s bolničkog liječenja. Naime, nakon sanacije povreda nastalih uslijed trovanja sredstvom za čišćenje, Dragan Antunović otpušten je krajem lipnja iz zeničke bolnice. Iako je njegovo stanje bilo izuzetno teško, odluka liječničkog konzilija bila je konačna.

"Pacijent je upućen na kućno liječenje i date su instrukcije za dalji tretman pacijenta koji je u nadležnosti drugih zdravstvenih ustanova i centra za socijalni rad“, kaže Aida Buro, glasnogovornica Kantonalone bolnice Zenica.

Kako u Zeničko-dobojskom kantonu ne postoji adekvatna javna ustanova, obitelj je starca smjestila u privatni gerijatrijski centar “Ruhama”, gdje je proveo posljednje dane svog života. "Kao laici mogli ste vidjeti da se radi o vrlo teškom bolesniku i da nije za kućnu njegu te da se njemu u kućnom ambijentu ne može pružiti adekvatna medicinska pomoć. Ja sam jedini izlaz našao, s obzirom da ne živim u ovoj zemlji, da svog roditelja smjestim u ovakvu ustanovu“, priča Zdenko Antunović, starčev sin.

Zdenka Marinčić proživjela je teška vremena kada je njezin suprug prije tri godine obolio od teške bolesti i trebala mu je stalna briga. No, ona nije mogla dati otkaz na poslu, jer kako kaže, tada ne bi imali od čega živjeti. Do posljednjeg dana ga je njegovala, naučila kako mu davati injekcije, sredstva protiv bolova. "To je grozna situacija! Bezizlazna situacija! Što je trebalo tada učiniti? I moj suprug i ja smo znali da nema izlaza!“, priča Zdenka.

S dostojanstvom do kraja

Privatni centri kakav je “Ruhama” za sada popunjavaju jaz između zdravstvenih ustanova i obitelji, ali zbog cijena usluga nisu dostupni svakom pacijentu. O tome će se povesti računa prilikom izrade kantonalne strategije razvoja zdravstva, ističe Senka Balorda, ministrica zdravstva u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. "To su takozvani hospiciji koje mi u kantonu nemamo, ali će se sigurno u strategiji razvoja zdravstva razmišljati o takvim rješenjima za stare i bolesne".

Provođenje posljednjih dana u obiteljskom okruženju uz adekvatnu medicinsku i psihološku pomoć djeluje puno humanije i bez sumnje bi većina pacijenata radije pristala na tu varijantu, ako bi ona postojala. Međutim, u sadašnjoj situaciji, kada ono što zakon i strategija predviđaju još nije zaživjelo, pacijenti iz straha da kod kuće neće biti pošteđeni čak ni fizičkih bolova ponekad radije biraju da posljednje dane provedu u bolnici. Točnije, u rijetkim situacijama, kada uopće mogu birati.

Prema statističkim procjenama, svaka peta osoba između 65. i 74. godine u BiH ovisna je o zdravstvenoj i socijalnoj brizi i tuđoj pomoći.

Autor: Sanel Kajan

Odg. ur.: D. Dragojević