1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Možda Tookiejeva smrt nije bila uzaludna

Daniel Scheschkewitz13. prosinca 2005

Tookie Williams je mrtav. Pogubljen je injekcijom – isto kao i jedanaest osuđenika prije njega u Kaliforniji od 1976. kada je u toj američkoj saveznoj državi ponovno uvedena smrtna kazna, koja je uostalom na snazi u cijelom SAD-u.

https://p.dw.com/p/9ZF0
Bez milosti za Williamsa - smrtna kazna je izvršena
Bez milosti za Williamsa - smrtna kazna je izvršenaFoto: AP

Samo, Tookie Williams nije bio uobičajena osoba. Ne samo da je bio osnivač jedne od najbrutalnije ulične bande u Americi i ubojica koji je s pravom osuđen. Williams se okrenuo protiv nasilja, toliko uvjerljivo kao ni jedan čovjek prije njega koji je čekao na smrtnu kaznu. To sve ne samo da je mnoge mlade u crnim američkim getima, punim nasilja, evidentno odvratilo od pogrešnoga puta, nego mu je priskrbilo i puno simpatija u cijelom svijetu. Toliko simpatija da je Tookie čak bio predložen za Nobelovu nagradu za mir. Kada država određuje smrt takvog čovjeka, to mora dirnuti, jer smrtna kazna nije valjano sredstvo za iskup nasilnih zločina – nije prikladna za zastrašivanje, nego je arhaični ritual.

Kalifornijski je guverner Arnold Schwarzenegger, obrazlažući zašto je odbio molbe za pomilovanje, izjavio kako Williams nije pokazao nikakvo kajanje za svoje zločine te da se nije ispričao svojim žrtvama. Ali, ne može se ispričati za zločine koje nije počinio, a Williams je do posljednjega poricao da je ubio. Dakako da su svi sudovi potvrdili presudu. Nisu imali nikakvog razloga za dvojbu u njezinu legitimnost, pa ipak i uvjerenim pobornicima smrtne kazne u SAD-u ovoga puta ostaje posebno bljutav okus u ustima. Kako drukčije objasniti da se čak i u inače tvrdokornim Sjedinjenim Državama danima uoči Williamsova pogubljenja rasplamsala rasprava o toj vrsti kazne. Kao i uvijek kada su u pitanju moral i pravednost, Amerika se pokazala podijeljenom. Na jednoj strani su prosvijećeni humanisti, koji ukazuju na pogrešivost sudaca, koji su također ljudi, te na činjenicu da je u slobodarskom svijetu ova zemlja ostala prilično usamljena u svom ustrajanju na smrtnoj kazni. Na drugoj su strani pristaše starozavjetnog stava o pravednosti, koji smrtnu kaznu smatraju jedinom pravednom kaznom za neki stravični zločin.

Bilo bi prejednostavno ne obazirati se na taj prijepor. Tko kao Europljanin ozbiljno misli zaklinjući se u transatlansku zajednicu vrijednosti, mora imati interes u tome da se i Amerika postavi na stranu ljudskosti. Smrtna je kazna relikt o kojem nakon više od tisuću egzekucija i Amerika mora razmisliti. Ako smrt Tookija Williamsa ubrza taj proces, onda ona možda nije bila uzaludna.