1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Moja Europa: Sjećanje - čovjek ispred nacije

Stanisław Strasburger
10. ožujka 2018

U Poljskoj se trenutno vode velike rasprave o tome kako se smije i mora govoriti o Holokaustu. Stanislav Strasburger se zalaže za temeljnu promjenu diskursa.

https://p.dw.com/p/2u5Dj
Warschauer Ghetto
Foto: DW/P. Kajszczak

U Holokaustu je bilo „poljskih počinitelja, kao što je bilo i židovskih", odgovorio je poljski premijer Mateusz Morawiecki jednom novinaru na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti. Novinar je spomenuo svoju majku, Židovku, koja je za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu bila prokazana i u posljednji čas je uspjela pobjeći. Nepunih mjesec dana poslije Konferencije, riječi Morawieckog su ponovo izazvale poszornost, ne samo u Poljskoj ili Europi, nego i u Izraelu i SAD.

„Pisati pjesmu poslije Auschwitza, to je barbarski", napisao je Theodor Adorno 1951. Slavni filozof je kasnije relativizirao svoje radikalno nepovjerenje prema kulturi (i time i jeziku) u ophođenju sa zlom. No, problem je ostao do danas: kako bi trebali govoriti o Holokaustu?

Što nam kažu riječi

Stanislaw Strasburger
Stanislaw StrasburgerFoto: Mathias Bothor

Medijska buka oko izjave Morawieckog je pravi problem bacila u sjenu. Kakve izraze koristimo kako bismo izvještavali o zlu bliske prošlosti? I što točno podrazumijevamo pod riječima koje djeluju tako jednoznačno, kao što su „žrtva" ili „počinitelj"?

„U istraživanju Holokausta su rasprostranjena tri pojma koje je predložio Raul Hilberg: počinitelj, žrtva i promatrač", objasnio je profesor Andrzej Zbikovski sa Židovskog povijesnog instituta u Varšavi. Informativni portal Oko press je intervjuirao ovog povjesničara povodom istupa Morawieckog. „Počinitelji se u načelu nazivaju nacistima" rekao je Zbikovski, „pa se tako postupa i s predstavnicima ustanova koje su surađivale s nacistima ili udruženja, bilo litvanska, ukrajinska ili bjeloruska (…) Židovi ne mogu biti označeni kao počinitelji".

Posebnost genocidnog progona je u tome što se uloga žrtve ne može promijeniti. Ako me nacisti jednom okarakteriziraju kao Židova, moja sudbina je zapečaćena. Tu ništa ne može  promijeniti čak ni moja kolaboracija. Ako bi me progonili kao „komunista", imao bih bar teoretsku mogućnost izbora: mogao bih se odreći svog pogleda na svijet i tako bih imao šansu preživjeti. Kada se radi o počiniteljima u okviru vlastite grupe koju čine žrtve, znanstveno-povijesni diskurs nudi diferencirane jezičke alate. Kada je riječ o kolaboraterima, govori se, na primjer, o „izvedenoj vlasti".

Nazvati stvari pravim imenom

Ostaje nejasno je li Morawiecki htio raskrstiti s takvom upotrebom jezika, ili je samo pokazao neznanje. A uz to i nedostatak empatije i očitu političku trapavost. No, i to je karakterisitčno.

Boguslav Hrabota, glavni urednik uglednog dnevnika „Rzeczpospolita", nedavno je sarkastično rekao da se Poljaci „nastoje predstaviti kao da su u istoj mjeri žrtve povijesti kao i Židovi". Jer, u debati o Morawieckom dio sudionika zastupa tezu da „stvari treba nazvati pravim imenom", te da je izraz „židovski počinitelji " ispravan – kada se već može govoriti o „poljskim počiniteljima".

Otklon od jezika počinitelja

Polen Gedenkstätte in Jedwabne
Spomenik pokolju Židova u JedwabneuFoto: picture-alliance/dpa/E. Krafczyk

Što činiti? Vlastodršci u Poljskoj i buku u medijima i pokušaje da se direktno utječe na to kako će predsjednik govoriti, bilo da oni dolaze iz Tel Aviva, Washingtona ili Berlina, osuđuju s pretjerivanjem koje kod mnogih građana Poljske stvara bijes. Oni koriste priliku da se ionako uzdrmana vjera u demokraciju još više smanji; tvrde da ne se samo Europa, privreda i odbrana moraju podčiniti diktatu moćnih, nego i sjećanje. Umjesto refleksije i dijaloga, idu u smjeru polarizacije i konfrontacije. To ide do spremanja za rat – zasad, samo verbalnog…

Komentar Boguslava Chrabote je objavljen u dnevniku „Rzeczpospolite" na kojem se nalazi slika Davidove zvijezde koja se sastoji od dvije prepletene zastave: izraelske i poljske. Naslov je glasio: „Mi smo jedan narod".

Ja osobno bih otišao i korak dalje. Je li nam uopće potrebno da sjećanja dijelimo prema onome što smatramo etničkom pripadnošću? Počinitelji su uvijek svojim žrtvama pokušavali uzeti ono što je individualno ljudsko. Zar se o zlu ne može baš zato govoriti prije svega egzistencijalno? Nacionalno, proizvoljno etiketiranje je bilo jezik i alat počinitelja. Vrijeme je da se od tog jezika definitivno rastanemo.

Stanislav Strasburger je pisac i kulturni menadžer. Rođen u Varšavi a živi u Varšavi, Berlinu i u više mediteranskih gradova.