MoMA u Berlinu

Ispred Nove nacionalne galerije u njemačkom glavnom gradu od petka stotine posjetitelja čekaju na red kako bi vidjeli izložbu pod naslovom ”MoMA u Berlinu”. MoMA je poznati njujorški Muzej moderne umjetnosti. Iz njegove bogate zbirke od oko 100 tisuća slika, crteža, skulptura i drugih umjetnina 200 vrhunskih djela posjetitelji će do sredine rujna moći vidjeti u Berlinu.

Već tjednima upadljivo ružičasti plakati kojima je oblijepljen njemački glavni grad najavljuju: ”Zvijezda dolazi. MoMA u Berlinu”. Njujorški muzej moderne umjetnosti već gotovo 80 godina predstavlja sinonim za modernu umjetnost vrhunske kvaliteta. O njegovoj posebnosti govori kurator berlinske izložbe, John Elderfield.

"Ono što je kod zbirke Muzeja moderne umjetnosti posebno jest to da on nudi koncentriran pregled, koncentriranu povijest moderne umjetnosti od vremena oko 1880. do naše današnjice."

Tri bogate dame njujorškog društva su 1929. odlučile ukloniti nedostatak muzeja suvremene umjetnosti u svom gradu. U Alfredu H. Barru, mladom harvardskom studentu i povjesničaru umjetnosti našle su svoga kongenijalnog prvog direktora. On je za vrijeme dužeg putovanja po Europi 1927. godine – među ostalim u Bauhausu u Dessauu – vidio da različite umjetnosti mlade moderne odavno međusobno utječu jedne na druge i shodno tomu je od samog početka htio u novom njujorškom muzeju spojiti svijet umjetnosti sa svijetom svakodnevice. Tako je nastala iznenađujuća mješavina disciplina, pored prvorazrednih slikarskih i kiparskih djela našla se ukupna vizualna umjetnost 20. stoljeća uključujući i njezine komercijalne i popularne oblike, kao grafiku, arhitekrturu, dizajn i fotografiju. U međuvremenu zbirka muzeja obuhvaća čak lonce za kuhanje ili usisivače. Direktor muzeja Glen Lowri:

”To su načelno predodžbe što se misli pod pojmom moderan. Što znači razvijati estetski i intelektualni jezik, koji nadilazi granice našega znanja. I koji nas potiče da gledamo i razmišljamo na nov način.”

Na berlinskoj izložbi to je, međutim, moguće u vrlo ograničenom obujmu. Jer, djela koja se ovdje pokazuju, odabrana u New Yorku, koncentrirana su na sjaj klasika, na nekoliko skulptura i oko 200 slika koje su nekoć bile revolucionarne, a danas su prije svega znamenite. Slike kao dobri poznanici, koje se pozna preko brojnih reprodukcija. Izložba počinje u podrumu Nacionalne galerije revolucionarnim slikarima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Cezanneov mladić ”Kupač” visi pored van Goghove strastvene ”Zvjezdane noći” i Rousseauovog tajnovitog ”Sna” na kojem gola ljepotica u tamnoj prašumi izaziva one fantazije koje su umjetnike krajem 19. stoljeća vodile u daleke, netaknute rajeve na zemlji. Obilje bogatstva. I kamo onda najprije gledati? Na Picassoa, Matissea, Kleea, Miroa ili Dalija. Na nadrealiste ili minimaliste. Ova izložba je prekrasna. Nakon pariškog početka ona se razdvaja u dva kraka: desno slijedi europski nastavak, lijevo zlatno doba američke umjetnosti nakon 1945. s Jasperom Johnsom, Edwardom Hopperom, Andyjem Warholom i Royom Lichtensteinom. Glavni direktor državnih muzeja u Berlinu Peter-Klaus Schuster sa sjetom razgleda izložbu:

"MoMA u Berlinu pokazuje ono što je moglo biti u Berlinu da nje bilo Hitlerove Njemačke, da nije bilo nasrtaja na takozvanu ”dekadentnu” umjetnost, da nije bilo civilizacijskog raskida s građanskim društvom, izolacije Berlina i DDR-ovskog horizonta, odnosno DDR-ovskog geta."

Schuster time ukazuje da je ova izložba prije svega poklanjanje pred majstorima prošlosti. Ili, oštrije formulirano bogati spektatkl za sladokusce umjetnosti kojima ostaje uskraćeno ono što MoMA dosad simbolizira: neslaganje i provokciju. Da je moderna 20. stoljeća doista više nego linearni uspon inovativnih umjetnika, posjetitelju u Berlinu ostaje skriveno isto tako kao što mu ostaju uskraćena sporna djela najnovije moderne. Jer, izbor djela postavljenih u Nacionalnoj galeriji završava s 80-im godinama. Ipak, ciklus Gerharda Richtera o Frakciji crvene armije koji je već odavno zauzeo jedno od galvnih mjesta u političkoj umjetnosti s kraja 20. stoljeća, ukazuje da je MoMA ostao vjeran orijentaciji koju je nekoć formulirao Alfred H. Barr, naime da se pokazuju i sporna djela prije nego što su opće priznata. (Silke Bartlick)