Mongolija - bogata zemlja siromašnih ljudi

Ugljen, bakar, zlato, rijetki metali – u Mongoliji gotovo nema čega nema. Stoga ne čude pojave da kada netko nekom velikom ( ili manjem ) ulagaču bilo gdje na svijetu spomene ovu zemlju, da im se oči odjednom zasjaje na način kao što su se vjerojatno sjajile prvim kopačima zlata na sjeveru Amerike. Usprkos velikom siromaštvu koje još uvijek u ovoj zemlji vlada, u prvoj polovici ove godine stopa gospodarskog rasta porasla je za 14 posto. „Ovakva brojka bila bi za bilo koju zemlju veliki uspjeh. Naše gospodarstvo cvjeta prvenstveno zbog nalazišta ruda što naravno opet ima utjecaja i na razvoj drugih grana“, kaže Dale Choi, iz poduzeća Frontier Securities u Ulan Batoru.

Trećina stanovništva živi u velikom siromaštvu

No, ovaj boom u Monogoliji još nije zahvatio veće dijelove društva. Za sad se još nije iskristalizirala niti neka posebna elita kakva primjerice u Kini ili Rusiji vozi najskuplje automobile i živi u kućama vrijednim nekoliko milijuna eura. „Isto tako mora se naglasiti da se gospodarski rast ne osjeća ni u najsiromašnijim dijelovima društva. U Mongoliji još uvijek jedna trećina stanovništva živi u najvećoj bijedi. I veliko je pitanje hoće li ovaj napredak u sljedećim godinama doprijeti do najnižih slojeva“, kaže Jürgen Wellner, jedan od suradnika humanitarne organizacije World Vision u Ulan Batoru.

I doista, ako se malo bolje pogledaju brojke, uočit će se da je bruto socijalni proizvod u Mongoliji zadnjih deset godina bio u stalnom porastu, no siromaštvo je ostalo jednako veliko kakvo je i bilo. Njega se najviše primjećuje upravo u predgrađima glavnoga grada Mongolije. Izvan središta Ulan Batora kojim dominiraju velike betonske zgrade sagrađene u vrijeme Sovjetskog Saveza kojem je Mongolija pripadala, mogu se vidjeti samo šatori. U njima žive nekadašnji nomadi koji više nisu mogli živjeti od tradicionalnog uzgoja stoke, te sad pokušavaju preživjeti uzdržavajući se od jednog (nestalnog) posla do drugog.

Manjak industrije i infrastrukture

Razlog velikom siromaštvu leži i u tome što u posljednjih 20 godina nije bilo napretka po pitanju izgradnje ili razvoja industrije. Ova zemlja u principu živi samo od prodaje svojih ruda, što znači da nedostaje takozvana sekundarna industrija. Ovaj razvoj trebao bi zapravo teći paralelno. S jedne strane treba i dalje povećavati trgovinu sirovinama, no bilo bi dobro kada bi jedan dio ostajao u zemlji i ovdje se prerađivao“, objašnjava Johannes Rey iz njemačke Zaklade Konrad-Adenauer.

Po pitanju razvoja industrije mongolska vlada u međuvremenu je razvila vrlo ambiciozne planove. No, prije nego što krene u novu izgradnju potrebno je obnoviti, odnosno poboljšati cjelokupnu infrastrukturu u zemlji. Primjerice, oko 90 posto cesta u Mongoliji nisu asfaltirane kako treba dok je željeznička mreža premala. Pomoć Mongolija očekuje od svojih prvih i najmoćnijih susjeda – od Kine i Rusije, ali i od SAD-a, Japana, Južne Koreje kao i Europe.

Autor: Ruth Kirchner / Ž.Telišman

Odg. urednik: Anto Janković