1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Muslimanski nadgrobni spomenici u Skandinaviji

9. rujna 2010

Broj muslimana u Banja Luci smanjuje se iz dana u dan. Tako sada Teofiku Kušmiću, klesar koji proizvodi muslimanske nadgrobne spomenike, potencijalne mušterije valja tražiti - u dijaspori.

https://p.dw.com/p/P5Ke
Muslimansko groblje, mezarje "Stupnica"
Broj muslimana u Banja Luci smanjuje se iz dana u danFoto: DW

"Do prije godinu do dvije imali smo mnogo posla, nismo stizali napraviti pauzu ni od pola sata, a onda je odjednom stalo, kao da je od danas do sutra nestalo ljudi. Sada imamo mnogo praznog vremena, stojimo i po pola dana, a ako uskoro nešto ne smislimo, bit će gusto“, kaže Teofik Kušmić, zvan Kiko. On je banjalučki klesar, koji se specijalizirao za proizvodnju muslimanskih nadgrobnih spomenika.

Njegova klesarska radionica nalazi se u naselju Gornji Šeher (danas Srpske Toplice), kojeg je do prošlog rata naseljavalo uglavnom muslimansko stanovništvo. Početkom devedesetih godina većina stanovnika ovog naselja, kao i ostali banjalučki muslimani i katolici, bili su primorani napustiti rodni grad. Vratili su se uglavnom samo oni starije dobi, tako je računica demografskog problema, s kojim se danas susreće klesar Kušmić, prilično jednostavna.

Sa svakim mrtvim sve manje muslimana

Muslimansko groblje i džamija u Stupnici
Muslimansko groblje i džamija u StupniciFoto: DW

Neposredno nakon rata preko 80% banjalučkih muslimana bili su stariji od 60 godina, i vodeći se zakonima prirode, oni Kikine mušterije mogu biti još svega nekoliko godina. "Ovdje u Banja Luci je sve manje muslimana. Neću reći svakim danom, ali sa svakim mrtvim ih je sve manje i manje. Jer nema novih. Djeca se ne rađaju i samo mortalitet raste. Nataliteta skoro i da nema. Mislim da se stvarni broj muslimana u Banja Luci i ne zna i da su podaci samo procjene. Govori se o nekih četiri do pet tisuća, ali sumnjam u taj broj. A u ovom poslu ta je stvar normalna: što manje ljudi imaš, manje ljudi i umire i onda automatski imaš i manje posla", objašnjava Kušmić.

Slično govori i jedan od njegovih dugogodišnjih radnika, Muris Karat. "To je točno. Građana uistinu nestaje. Na primjer, kod nas se u Vrbanji vratilo mnogo ljudi, nekih 150 do 200 domaćinstava. Ali oni stari nestaju, a ovi mlađi se ne žene, ne osnivaju se obitelji, više su se ljudi odali kafićima i hodanju", kaže Karat.

Dijaspora sahranjuje svoje umrle u tuđini

Donedavno su Kikine mušterije bili i ljudi iz dijaspore, koji su svoje najmilije, nakon što bi preminuli u Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj, gdje se nakon rata nastanila većina protjeranih Banjalučana, sahranjivali u rodnom gradu. U međuvremenu se, međutim, i to promijenilo i ljudi svoje preminule sahranjuju u mjestima u kojima žive i rade. Kao razlog navode želju da im budu bliže i da češće mogu posjećivati njihove mezare (grobove). Čini se kako je većina te dijaspore odlučila zauvijek ostati vani, kaže Kiko. "Jer, ako kaže da je razlog da mu roditelji budu bliže, onda to znači da se on nikada više ne planira ni vraćati ovamo, želi tamo ostati. Samo što je to onda u suprotnosti s onim što ti ljudi pričaju dok su ovdje u Banja Luci."

Bilo kako bilo, za ovog banjalučkog klesara posla je sve manje, i nastave li se stvari razvijati ovim tempom, Kiko će, kaže, početi smišljati alternativu: "Posla će sigurno biti još neko vrijeme, a onda ćemo se prebaciti na nešto drugo, jer, što se tiče drugih vjera, u godini dana napravim možda dva spomenika za Srbe i Hrvate, a to je tanko."

Pošiljka spomenika autobusom Banja Luka-Švedska

Klesar Muris Karat
Klesar Muris KaratFoto: DW

No kako god jedna strana posla jenjava, tako se, zahvaljujući čini se specifičnosti bosanskog čovjeka, uvijek otvaraju i neke nove mogućnosti. Iako većina ljudi u dijaspori svoje stare u međuvremenu sahranjuje tamo gdje žive, poneki od njih nadgrobni spomenik naruče ipak u Banja Luci, priča Muris Karat.

"Ja sam razgovarao s jednim rođakom, on je kod nas naručio dva spomenika za Švedsku. Rekao mi je kako ga ta dva spomenika ovdje koštaju kao polovica jednog u Švedskoj. Što znači da su ovdje jeftiniji, a i ti preminuli dobiju na neki način dio Bosne, dio grada u kom su proveli najveći dio svog života", kaže Karat.

Njegov šef Kiko spominje i autobusnu liniju kojom se jednom mjesečno, kako kaže, "razmjenjuje roba" na liniji Švedska-Banja Luka. Čudo Božje, priča Kušmić, što sve ljudi jedni drugima šalju: peći, štednjake, ormare, krevete, bijelu tehniku. "A kad se autobusom mogu slati ormari i štednjaci, onda mogu i bašluci (muslimanski nadgrobni spomenici)", smije se Kiko. Usput rečeno, za ona dva, koje je naručio Karatov rođak u dalekoj Skandinaviji, karte su već kupljene!

Autor: Emir Numanović

Odg. ur.: Marijana Ljubičić