1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Muzej hrkanja: u potrazi za mirnim snom

Goran Goić22. kolovoza 2005

Kada zemlju obavije mrak, a većina ljudi utone u san, oko deset milijuna Nijemaca počne se oglašavati svojim uobičajnim, noćnim zvukovima – bez da se i sami probude od buke vlastitog hrkanja.

https://p.dw.com/p/9ZjV
Iznervirani hrkanjem partnera pomoć potražite u – muzeju.
Iznervirani hrkanjem partnera pomoć potražite u – muzeju.Foto: DW

Utoliko više od nesanice pate njihovi partneri – muževi ili su­pruge s kojima dijele krevet, a ponekad čak i najbliži susjedi. Hrkanje može dovesti do bračne krize, ali i ugroziti zdravlje. Alfeld u njemačkoj pokrajini Donjoj Saskoj sjedište je naj­starije grupe za pomoć oboljelima od medicinski opasnog hrkanja. To društvo utemeljeno je 1993. godine i do danas broji 90 članova. Osim prosvjetiteljske djelatnosti ono vodi i Muzej hrkanja – vjerojatno jedini takve vrste na svijetu: vrlo neobičnu i pomalo skurilnu ustanovu.

Prije mnogo godina hrkanje je odlučivalo o ratnim pobjedama. Tijekom američke borbe za neovisnost noću je moralo biti tako tiho da se moglo čuti zujanje muhe. Naravno da nitko nije htio privući neprijatelja jednoznačnim zvukovima. Čudno, ali istinito je da su si vojnici na poleđini uniforme prišivali topovske kugle, kako bi spriječili da se noću, kada zaspu, okrenu na leđa i počnu hrkati.

Prije kabinet užasa nego zbirka pomoćnih sredstava

„U to vrijeme se još smatralo kako do hrkanja dolazi samo dok se spava na leđima. Stoga su i takve mjere bile odraz neznanja“, kaže profesor Josef Wirth, koji se bavi medicinom spavanja, dok stoji ispred staklene vitrine u Muzeju hrkanja, u kojoj su – osim spomenute topovske kugle – izloženi i još neki drugi čudni predmeti. Muzej nije veći od dvije prosječne spavaće sobe, a od većine njegovih izložaka s navodno čudotvornim djelovanjem čovjeku će se prije naježiti koža, nego što će mu oni priuštiti tihu noć i spokojan san.

Kao na primjer predmet koji izgleda poput narukvice koja u slučaju i najmanjeg šuma ili zvuka hrkanja počinje vibrirati. No, tome se može veseliti jedino osoba u susjednom krevetu. Za samoga spavača koji noću hrče o mirnom snu ne može biti govora. „Hrkači ponekad naginju sado-mazohizmu pa prihvaćaju čak i takvo nešto.“

U svojoj nevolji hrkači očigledno isprobavaju sve što im dođe pod ruku. Neka sredstva protiv hrkanja iz muzeja u Alfeldu podsjećaju doista na instrumente za mučenje. Na primjer mala, tamna kutija iz koje viri nekoliko naoko nauglednih žica i kablova koje si pacijenti očigledno noću pričvršćuju na noge. „Radi se o dvjema elektrodama. Uređaj izaziva udare struje, za što je nužna hrabrost.“ Poglavito kada ugrađeni mikrofon ne zabilježi vlastito, nego hrkanje iz susjednog kreveta.

Mnogo besmislene, malo učinkovite pomoći

„Nedavno sam bio u Sjedinjenim Američkim Državama na meksičkoj granici, gdje sam se predstavio jednom ljekarniku, moleći ga da mi ustupi neka sredstva protiv hrkanja za muzej. Rekao mi je kako nema ničega sličnog, ali da neka kažem kako Meksikanci koji hrču zrna crvenog graha stave u nos, a njihovi partneri u uši.“ Ta metoda liječenja podjednako je besmislena kao i bezrbojne druge kapi, ulja i kvačiće koje ljudi profesoru Wirthu šalju kao ultimativni tajni recept protiv hrkanja. Doista učinkoviti jesu samo skupi medicinski uređaji za disanje, koji su također izloženi u Muzeju hrkanja, ali se receptom propisiju samo ljudima s patološkim oblicima hrkanja – dakle onima koji doista boluju od hrkanja.

„Na koncu konca 80 milijuna Nijemaca, dakle svi, hrču kada su prehlađeni ili pijani.“