Najljepše "malo" židovsko slavlje

Zapravo je to slavlje ponovnog posvećenja Drugog hrama u Jeruzalemu koja je povezana sa legendom o svjetiljci. Kako se vjeruje, Židovi su se godine 164. prije našeg računanja vremena pobunili protiv grčkih zavojevača i konačno oslobodili i Jeruzalem i tamošnji hram. Grci su u tom vremenu u židovskom svetištu slavili vlastitog boga, Zeusa i Židovi su morali ponovno posvetiti hram nakon što su odstranili kip vrhovnog grčkog boga i obilježja grčkih bogova. Ali za židovski hram je bila potrebna i uljna svjetiljka, menora koja se nikada ne smije ugasiti. U njoj može biti samo čisto, posvećeno maslinovo ulje i traje ravno osam dana da se takvo ulje pripremi u hramu.

Čudotvorna svjetiljka

Nevolja je bila da je za vrijeme okupacije nevjernika ostao samo jedan mali vrč posvećenog ulja koji bi mogao biti dovoljan da gori samo jedan dan. Po legendi, ta svjetiljka je ipak gorjela punih osam dana, dovoljno da novo ulje bude posvećeno. Sve od onda se Hanuka slavi u znaku ulja i svjetla, ali i obitelji i darivanja. Prvog dana slavlja (kako Židovi računaju vrijeme, dan počinje kada padne mrak pa je tako i Hanuka počela u petak (11.12.) uvečer) pali se prva svjetiljka u osobitoj lampi napravljenoj samo za Hanuku i onda se osam dana svake večeri pali još jedna - makar svjetiljka ima jedno svjetlo više. Judith Landshut, stara vjernica iz Hamburga, objašnjava: "Hanukija ima osam svjetiljki i povrh toga još i šamaš - njim se pale svjetiljke. Jednu lampu sam imala veoma dugo, ali sam je poklonila svom najstarijem sinu. Prije dvije godine sam u Americi kupila novu, prekrasnu svjetiljku za Hanuku, sa mnogo đinđuva koje svjetlucaju i izgleda jako lijepo. Sada ćemo tu svjetiljku imati kod kuće za proslavu."

Slastice, pokloni i pjesma

I to na proslavu na kojoj se tradicionalno okuplja čitava obitelj. Gospođa Landshut ima tri sina i makar danas žive posvuda - jedan je i u Izraelu, svi će doći na slavlje. Mnogo je običaja, kako se slavi Hanuka. Svjetiljka je samo jedan, najvažniji element i postoji mnogo pravila i za svjetiljku. Ona se smije samo gledati da svi prisuti mogu 'svjedočiti o čudu' koje se događa. Važna je i hrana: ovom prigodom se priređuju u pravilu jela koja su pečena u dubokom ulju. "Svake godine radim krafne, to dobro znam raditi. Na jidišu se za pokladnice kaže 'punškes', a rade se i polpete od krumpira. Sva ta jela se prže u ulju. Uvijek iznova se želimo sjetiti na to čudo - i zato jer ono ima veze sa uljem, onda i jedemo takva jela."

Nes, gadol, haja i šam

Na čudo se podsjećaju i djeca. Osim slatkiša pa i poklona u novcu, takozvani 'gelt', tu je i tradicionalna igračka: zvrk sa četiri plohe na kojem su ispisana i četiri hebrejska slova. "To je dreidl, on ima četiri slova; nes, gadol, haja, šam. To su prva slova riječi 'Tamo se dogodilo veliko čudo'. Njime se igraju djeca, okreću zvrk i ovisno o tome, koje slovo ostane na vrhu, mora se platiti novac ili se može osvojiti ulog."

Ali i gospođa Landshut, koja se i danas rado sjeća proslave Hanuke kada je ona bila djevojčica, ističe ono što je najvažnije u ovoj svečanosti: "Za nas je uvijek veoma važno da se okupi obitelj. Naravno, to je i tradicija, mi slavimo jedan židovski praznik. To je veoma važno, kod mene kod kuće i to već čitavu vječnost, prije toga u kući mojih roditelja, mi smo uvijek sve slavili. Naravno, prije toga se odlazilo u sinagogu."

Autor: Matthias Lemme (aš)

Odg. ur.: Z. Arbutina