Najskuplje olimpijske igre preko radničkih leđa

Spektakl može početi. U tijeku su posljednje pripreme za Olimpijske igre u Sočiju (7.-23.2). Na velikim gradilištima su u međuvremenu nikla olimpijska borilišta vrijedna nekoliko milijardi eura. Obične radnike ovih dana u Sočiju skoro da ne možete susresti. Oni su se u međuvremenu vratili u svoje domovine u središnjoj Aziji. Ali, nakon višemjesečnog rada većina radnika i dalje čeka zarađene plaće.

Strah od iznošenja istine

Organizacija za zaštitu ljudskih prava „Memorila“ je u siromašnom predgrađu Sočija otvorila svoj ured. Inače, glavno sjedište organizacije je u Moskvi. Semjon Simonov je od 2012. godine pružio pomoć za oko 1.500 radnika u Sočiju. Simonov najbolje poznaje njihove sudbine. „90 posto radnika na olimpijskim građevinama ili uopće nije dobilo plaću ili je dobilo samo jedan dio“, kaže Simonov. „Održavanje Olimpijade je moguće zahvaljujući njihovom radu. Međutim, oni za taj rad nisu plaćeni. Nikada im nisu uručeni službeni radni dokumenti. Na kraju su mnogi otjerani uz primjenu sile“, kaže Simonov.

Sudbina radnika u Sočiju do sada nije nikoga zanimala. Dijelom i zbog toga što je veći dio od ukupno 100.000 radnika iz središnje Azije i što više nisu u Sočiju. Mnogi od njih u međuvremenu žive u Tadžikistanu, siromašnoj zemlji u kojoj mjesečna plaća često ne prelazi 200 eura. Prema podacima Svjetske banke polovica stanovništva u Tadžikistanu živi od deviza koje Tadžikistanci zarade u inozemstvu. Na jednoj tržnici, istočno od glavnoga grada Dušanbea, mnogi kažu da su radili u Sočiju i da nisu uopće dobili plaću. Međutim, otvoreno o tome nitko ne želi govoriti.

"Moderno ropstvo"

Ipak, jedna osoba je smogla hrabrosti da o tome govori. Šezdesetdvogodišnji Golip Yunusov je na jednom gradilištu u Sočiju bio poslovođa. Bio je na čelu 23-člane grupe koja je radila smještaje za dobrovoljne pomagače. Yunusov kaže da on i njegove kolege nikada nisu dobili 455.000 rubalja, oko 10.000 eura koje su zaradili u Sočiju. Bilo je to moderno ropstvo. „Nismo imali slobodnog dana. Osam radnika je živjelo u prostoriji koja je bila veličine 18 četvornih metara. Kada si bio bolestan, bio je to tvoj problem. Bilo je to izrabljivanje“, kaže Yunusov.

Mnogi s kojim razgovarate u Tadžikistanu kažu da uopće nisu dobili novac zarađen u Sočiju i da su nakon višemjesečnog rada jednostavno protjerani jer nisu imali valjanu radnu dozvolu. Golip nas je upoznao sa Sobirom koji je također bio poslovođa u Sočiju. Sobir nam prvo nije ništa želio reći. Trenutno s poznanicima gradi vlastitu kuću. Skoro svi koji mu pomažu bili su u Sočiju.

Malo kasnije Sobir kaže: „Iskoristili su nas kao zatvorenike. Duguju nam 350.000 rubalja, dakle preko 7.000 eura“. Drugi radnik dodaje: „Brat i ja smo kod jedne banke uzeli kredit kako bismo platili zrakoplovnu kartu za Soči. Sada umjesto zarade imamo dug.“

"Sustavno izrabljivanje"

Semjon Simonov kaže da sve ukazuje na jedan sustav po kojem radnici prvo nisu plaćeni, a nakon toga bivaju protjerani iz zemlje. Pogođeni su i ruski radnici. Organizacijski odbor Olimpijskih igara u Sočiju prvom programu njemačke javne televizije ARD nije želio dati intervju. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC) Thomas Bach je također bio zauzet. IOC je samo u pisanom priopćenju naveo da će šest milijuna eura neisplaćenih plaća biti isplaćeno.