1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Napušteni nakon 21. rođendana

Vuk Tešija23. svibnja 2014

Mjera napretka nekog društva je odnos prema najslabijima. Iako u zadnje vrijeme u hrvatskom društvu na tom polju ima napretka, puno je ostalo samo na deklarativnosti.

https://p.dw.com/p/1C4O5
Radionica u Centru za odgoj i obrazovanje Ivan Štark u Osijeku
Foto: DW/V. Tesija

U Osječko-baranjskoj županiji Centar za odgoj i obrazovanje Ivan Štark je jedina ustonava za djecu s intelektualnim teškoćama. Centar radi već pedeset godina, važi za dobro organiziran i s priznatim stručnim kadrom, a kako ravnateljica Edit Lemal kaže „naša djeca su dobra i topla“. Organizacija ovakve ustanove kompleksan je posao, samo prijevoz učenika se vrši na četiri različita načina i s udaljenih lokacija iz cijele županije. Učenici su različitih potreba, pa si programi prilagođeni njihovim sposobnostima.

No učenika je sve više pa škola postaje premala za sve koji ju trebaju. 164 polaznika svaki dan vrijeme provodi u Centru, što je vrhunac njihovog dana i socijalne interakcije. Polaznici su do 21. godine života jer je tako zakonom određeno i tu nastaje problem. Naime, nakon navršene 21. života štićenici ostaju bez onoga što im je do sada bilo najvažnije u životu. Neki ostaju i nakon 21. godine, ali centar smije primiti samo dvadeset starijih osoba, za ostale nema mjesta. Nakon života i rada u ustanovi koja pruža kvalitetnu skrb i obrazovanje, putovanja, izlete, natjecanja, odlaske na more, druženja i osjećaja ispunjenog života, štićenici bivaju napušteni od sustava i sjede kod kuće.

Ravnateljica Centra Ivan Štark, Edit Lemal
Ravnateljica Centra Ivan Štark, Edit LemalFoto: DW/V. Tesija

Prepušteni svojoj sudbini

„Tih 20 odraslih osoba su i dalje kod nas, ali ostali sjede kod kuće i propadaju zdravstveno, intelektualno, emocionalno, socijalno...“, kaže ravnateljica. Korisnici s umjerenom i težom mentalnom retardacijom ne mogu raditi na otvorenom tržištu rada, nemaju mogućnost daljnjeg obrazovanja, a ne postoji adekvatna ustonava koja bi im pružila skrb nakon što napuste obrazovni sustav.

„Bili smo prisiljeni u jednom trenutku otpustiti 26 korisnika, nakon čega smo molili tadašnju državnu tajnicu da nam vrati te osobe, ili barem one koji su bili u velikoj potrebi. To su korisnici tada već blizu 40 godina, koji imaju starije roditelje i tu se pokazuje niz drugih problema, zdravstvenih, ekonomskih, socijalnih.“ Na kraju su nadležne službe dopustile njihov povratak u Centar, ali bez dodatnog financiranja, objašnjava Edit Lemal.

Radionica u Centru za odgoj i obrazovanje Ivan Štark
U Radionici se izrađuje svašta, od kućica za ptice do didaktičkih igračakaFoto: DW/V. Tesija

Neiskorišteni talenti

Svi se slažu da je zakonodavni okvir dobro reguliran – ali samo opet do 21. godine života. Nakon toga nastaje problem. Postoje planovi već 16 godina za jedan centar za rehabilitaciju koji bi riješio ove probleme, postoji čak i zemljišta uz postojeći Centar Ivan Štark, ali u 16 godina, što zbog opće besparice, što zbog inertnosti države, još nije zakopana „prva lopata“ i izgradnja nije započela. Problem nije samo u skrbi starijih štićenika. Sav trud i sredstva koji su uloženi tijekom njihovog školovanja, jednostavno počinju propadati nakon što se te osobe isključe iz sustava. A među njima ima i darovite djece koja osvajaju likovne nagrade u općoj populaciji na natječajima koji su anonimni, pa se ne zna iz koje škole tko dolazi. No ti talenti u pravilu ostaju neiskorišteni.

Centar za odgoj i obrazovanje Ivan Štark je dobro opremljena škola, ministarstvo obrazovanja i Grad Osijek financijski pomažu rad, ima i donacija. No iako su potrebe koje imaju osobe s mentalnom retardacijom skromne – oni su ljudi bez velikih i skupih želja u životu – izvjesna financijska sredstva su ipak nužna.

Djeca koja se igraju
Dan je djeci u Centru ispunjen, uči se, igra, pjeva, pleše....Foto: DW/V. Tesija

Osobne drame po prestanku školovanja

Kada se osobi nakon školovanja uskrate usluge Centra nastaju problemi za obitelji i osobne drame štićenika. „Kada im se oduzme pravo da dolaze, time se ruši njihov cijeli svijet. Imamo djevoku koju više ne želi ustati iz kreveta ujutro. Par dana je ustajala ujutro , ali kada je vidjela da neće doći, više nema motivacije ni za što. Roditelji me zovu svaki dan i pitaju kada će biti nešto organizirano. Naš bivši štićenik još uvijek se svako jutro oblači i kreće u Centar, pa ga ukućani svako jutro moraju lagati: da ne radi danas, da danas kreče zidove i izmišljaju da ga zadrže kod kuće“, priča ravnateljica.

U kabinetu za tehnički i informatiku štićenici izrađuju različite proizvode, od kućica za ptice i didaktičkih igračaka do dijelova za industrijsku upotrebu. Svatko ima neke sposobnosti, jedni su nadareni za informatiku, drugi mogu ponavljati repetitivne radnje dokle god ima materijala za raditi. „Imamo par naših učenika koji rade u Baumaxu, kažu mi da za posao koji oni obave u jednom danu, studentima treba dva-tri dana. Brzo uče i neki se već sada snalaze s androidima, sami održavamo školske kompjutere“, kaže učitelj Vlado. I on vidi problem u nemogoćnosti zbrinjavanja starijih štićenika. „Napuštanje tih osoba prouzročuje druge probleme koji će prije ili kasnije doći na naplatu kroz zdravstveni ili socijalni sustav, pa nismo ništa uštedjeli a sav trud i napredak koji smo postigli ovdje će biti uzaludan“.

Radionica u Centru za odgoj i obrazovanje Ivan Štark
Štićenici Centra rade i industrijske proizvodeFoto: DW/V. Tesija

Djeca, bez obzira na godine

Marija Glavaš, majka djevojke koja uskoro puni trideset godina, ne zna kako će riješiti ovaj problem. „U Ivanu Štarku je od osme godine. Ona je već u toj dobi kada nema mjesta za nju. Ne zato što ju netko ne želi, već zato što je centar preopterećen s dolaskom nove djece. Sa svojim vršnjacima će ostati – nigdje.“ Marija Glavaš je zaposlena, pa mora naći načina kako zbrinuti kćer „jer ona mora biti stalno pod nadzorom.“

Marija Glavaš
Marija Glavaš: "Oni su ostali - nigdje!"Foto: DW/V. Tesija

Pritom je teško naći pravu osobu jer „ne može svaka osoba prihvatiti čuvanje takve djece. Ona je u biti dijete bez obzira na svoje godine.“ U osijeku postoji još jedna udruga, ali i ona je popunjena i u njoj nema mjesta. A ni vrijeme rada udruga se ne poklapa s radnim vremenom Marije Glavaš. „Tu u Centru moja je kćer imala kompletnu skrb, topli obrok, stručni nadzor, organizirane aktivnosti....Sada toga više nema“, kaže zabrinuta majka.