Narodni klub Hajduk Split

Teško je reći kako je točno prije nekoliko godina došlo do preobraćanja navijača splitskog Hajduka i kako su potom shvatili da bi jednog dana mogli vlasnički preuzeti taj nogometni klub. Odmah treba napomenuti da je riječ o izuzetno širokoj i raznovrsnoj navijačkoj bazi: s uključenim svim dobnim skupinama, s prisutna oba spola u zavidnoj mjeri, s osjećajem pripadnosti jednako u škverana i težaka i profesora. Uz konstataciju o demokratizacijskoj naravi njihove akcije bez premca u novijoj Hrvatskoj uopće, ne treba mnogo objašnjavati da je Hajduk bez dvojbe najveći integracijski faktor Dalmacije, a uz nebrojene poklonike izvan granica te regije, i to ne samo u ostatku Hrvatske, Bosni i Hercegovini ili dijaspori.

Uglavnom, dugi je niz godina, još od polovine devedesetih, Hajdukov navijač (i navijačica!) trpio zloupotrebu svog kluba u ime osobnog interesa povlaštenih individua. Nakon interne kalvarije s dubioznim upravama, klub je pogodilo uzurpiranje faktično kompletnog hrvatskog nogometa po Zdravku Mamiću, neformalnom gazdi Dinama. No zatim je u jednom neobičnom međurazdoblju, kad su svi digli ruke od iznurenog Hajduka, gradska vlast prepustila navijačkoj zajednici imenovanje većine članova klupskog nadzornog odbora. Potonji je odgovoran za ekipiranje uprave. Na kraju ciklusa pokazalo se da klub i navijači tako funkcioniraju kudikamo efikasnije, odgovornije, kvalitetnije.

Europski primjeri navijačkog vlasništva

Krajem prošle godine, udruga Naš Hajduk koja danas prednjači u organiziranju navijača, povela je kampanju za drugi korak projekta. „Cilj nam je kroz neko vrijeme ulaganjem u Hajduk stvoriti dokapitalizacijsku masu kojom bi navijači postali najveći pojedinačni dioničar kluba“, rekao je član te udruge Danko Radaljac za DW, dodajući kako nisu postavljeni čvrsti rokovi za navijački plan, no da je u pitanju bar nekoliko godina. Veliki broj ljudi u tome, prema njegovim riječima, vidi mnogo više od pukog nogometa. „Ovo je i iskazivanje stava te pokazatelj da obični ljudi ipak mogu napraviti nešto u društvu“, nastavlja Radaljac, uzgred se i žaleći kako dio medijske scene za to nešto uopće nema razumijevanja.

Ali, projekt zasad postiže veliki uspjeh – kroz prva dva i pol tjedna 2016. godine učlanjeno je u Hajduk rekordnih preko sedam tisuća navijača. Gotovo polovina od broja članova prošle godine, dakle, što ukazuje na oduševljenje idejom koju najbolje predstavlja formulacija „narodni klub“. Hajdukovim je navijačima danas više nego ikad ranije jasno što to znači, ili što znači onaj stari klupski nadimak „dite puka“. Svuda unaokolo po Hrvatskoj nogometne klubove otkupljuju privatnici koji u njima traže sredstvo za ne-nogometne ciljeve kao što su zarada na preprodaji mladih igrača, ubiranje političko-marketinških poena ili lakši proboj do nekog drugog biznisa.

Primjera za otpor nedemokratskom preuzimanju ovog sporta i njegovoj komercijalizaciji ima dosta, a općenito su sažeta u globalnom navijačkom pokretu Against modern football. No u velikoj mjeri su etablirani i institucionalni modeli klubova koji nisu podvrgnuti volji jednog gospodara: socios u Španjolskoj i Portugalu, gdje su vlasnici npr. Barcelone i Real Madrida ili Benfice zapravo deseci tisuća članova-navijača, ili njemačka Bundesliga u kojoj je nakon komercijalnih previranja s početka ovog stoljeća, trenutno na snazi propis (Regel) znan pod nazivom „50+1“. Privatni ulagači dakle ne smiju biti većinski vlasnici klubova, a to zagovaraju i hajdukovci.

Hajduk je sve što imaju

„Najveće akcije prikupljanja sredstava tek nam slijede“, kaže Danko Radaljac, opisujući nam da je u tome s ljudima koje sam naziva – tihi giganti. „Rade iz ljubavi“, zaključuje on, „i ne traže nikakvu posebnu nagradu za to“. Slično ih opisuje i Damir Pilić, splitski novinar te sociolog i publicist, nekoć aktivni navijač Hajduka, koji svjedoči da se kampanja Našeg Hajduka osjeća posvuda u Splitu, uz najavu daljnje aktivne mobilizacije za širenje članstva. „U tom pokretu sudjeluju većinom mladi ljudi odrasli u eri tranzicije“, objašnjava Pilić, „gledajući kako nekadašnje društvene tvornice i firme postaju vlasništvo šačice ljudi sumnjivih nakana i postupaka, te kako bivši radnici više nemaju utjecaj na poslovanje“.

„Oni ne žele da se to događa i s ovim klubom koji u Splitu i Dalmaciji ima neobičan status civilne religije. Suočeni s višegodišnjom ekonomskom krizom, ti mladi ljudi shvaćaju da nemaju puno utjecaja na vlastite živote: budućnost im je neizvjesna, mnogo ih je nezaposlenih ili slabo plaćenih. Ovo je, dakle, zasad jedino na što mogu utjecati, sudbina njihova kluba“, riječi su Damira Pilića. No od njega smo čuli i da postoji dodatni faktor otpora: kompenzacija desetgodišnjeg osjećaja natjecateljske inferiornosti hajdukovaca u odnosu na Dinamo koji je Mamić – ili njegov glavni sponzor Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba - „pretplatio“ na dominaciju.

Privatizacijski skriveni motivi

Za mišljenje o nastojanjima Našeg Hajduka priupitali smo još i jednog predstavnika neposredne nogometne proizvodnje, da ne ispadne kako se u ovom demokratizacijskom procesu ništa ne pita one oko kojih se ipak sve to vrti – jasno, igrače. Mario Carević, nekadašnji prvotimac Hajduka, danas radi kao trener Krke iz Novog Mesta u Sloveniji no prati zbivanja oko Hajduka i podržava navijače, kao i drugi igrači, sadašnji i bivši. „Kako da budem za jednoga gazdu“, pita se Carević, „pa Hajduk je uvijek bio narodni klub. Nagledao sam se svega u karijeri, znam što pričam. Evo, kako je samo onaj Amerikanac došao u Istru, a htio je prije toga i Hajduka, s pričama o svemu i svačemu. Onda najednom čak pola godine nema plaće igračima“.

„Ili, pogledajte slučaj NK Osijeka, navodno ga kupuju neki Mađari. Ali tko je lud da kupi klub s milijunskim dugovima, a koji uopće ne može biti isplativ? Nema u ovim malim sredinama toliko biznisa od toga, dakle, u pitanju su neki skriveni motivi. Hajduk ne smije završiti tako“, rezolutan je Mario Carević koji nam je za kraj dodao kako je i svoja dva sina učlanio u Hajduk, samo iz ljubavi prema tome klubu. Iako, priznao je, osobno nije načistu oko definitivnog vlasničkog modela: „Ne razumijem se u to i još nisam u stanju prosuditi je li bolje da većinski dio drži Grad Split ili navijačka udruga. No znam da klub ne smijemo prodati nekome trećem i da navijači i dalje moraju ovako su-odlučivati o njemu“.