Nasilnik čuči u svakom od nas

Svi ljudi su potencijalne ubojice – do tog je rezultata još početkom šezdesetih prošloga stoljeća došao Stanley Milgram, a njegov je eksperiment postao slavan. Znanstvenik je od ljudi s kojima je izvodio pokus tražio da druge potiču na proces učenja i to sve jačim strujnim udarima. Sasvim normalni ljudi zapali su tako u ulogu mučitelja. Naravno da nitko nije stvarno bio izvrgnut mučenjima – ali ljudi koji su sudjelovali u eksperimentu, sa svakim povećanjem voltaže, čuli su bolno vrištanje koje je dolazilo s vrpce – za njih su muke njihovih žrtava, za koje su mislili da se nalaze u susjednoj sobi, dakle bile sasvim stvarne. Taj je eksperiment Stanleya Milgrama, kao i ostale slične studije koje se bave nastajanjem nasilja proučila je Susan Fiske, sa sveučilišta Princeton.

”Bitan preduvjet za takvo ponašanje je poslušnost prema autoritetima. Ta poslušnost međutim se ne odnosi samo na stvarno izražene zapovjedi. Često podređeni čine stvari za koje samo misle da njihovi nadređeni od njih očekuju. Poslušnost sama po sebi nije ništa negativno. Kada ne bismo slušali naše autoritete naše društvo ne bi funkcioniralo. Moralno gledano, poslušnost je dakle sasvim neutralna" smatra Fiske. I vojnici u Abu Ghraibu su naveli da su samo slijedili zapovjedi svojih nadređenih. Prema mišljenju ove psihologinje u tom su vojnom zatvoru bili ispunjeni i svi drugi uvjeti koji pridonose nastajanju agresije. Vojnici su bili u stresu, dopust su trebali imati još godinu dana ranije. Pritisak unutar skupine da sudjeluju u mučenjima bio je golem. Za vrijeme rata Iračani su često vrijeđali američke vojnike. Iračani su za njih bila dehumanizirana skupina. "U takvim se okolnostima, kao pojedinac vrlo lako zapadne u poziciju nasilnika. To dolazi postupno. Počinje se s nekoliko relativno bezopasnih stvari, a na kraju se probijaju sve granice, kao kod vojnika u Abu Ghraibu. Prvo su to samo verbalne uvrede, ali one vode do daleko gorega" objašnjava ova znanstvenica. Dakle, vojnici koji su mučili u Iraku nisu u osnovi zli. Postupali su kao što bi vjerojatno postupao svatko od nas kada bi se našao u nekoj ekstremnoj situaciji koja sadrži sve preduvjete za nastajanje nasilja. Susan Fiske pokušava shvatiti kako nastaje agresija – tek tada bi se mogli spriječiti izljevi nasilja poput onih u Abu Ghraibu: ”Vjerujem da oni koji su odgovorni, ne samo unutar vojnih struktura, moraju znati koliko može biti velik pritisak unutar neke skupine i kako se odražava kada podređeni čine upravo ono za što misle da oni koji su iznad njih od njih očekuju. Mora potojati netko neutralan s kojim vojnici mogu razgovarati kada ne žele sudjelovati u nasilničkim akcijama skupine. Kod vojske bi već za vrijeme obuke morao biti prenesen sasvim jasan sustav vrijednosti, koji točno utvrđuje kako se ponaša časni vojnik."

Uz bolju obuku vjerojatno ni američki vojnici ne bi postali mučitelji: ”Meni je vrlo bitno da svaki čovjek postane i odgovoran za svoje djelovanje. Time što pokušavam objasniti njihovo ponašanje ne želim opravdati vojnike iz Abu Ghraiba. Ali trenutno se samo njih proglašava odgovornima. Gotovo da ne postoji nikakva pažnja za probleme koje su prouzročili njihovi nadređeni. Pri tom su ti časnici mogli i morali znati što se vrlo vjerojatno može dogoditi pod takvim uvjetima."

Hoće li američka vojska stvarno i primjeniti preporuke Susan Fiske, više je nego upitno.