Natascha Kampusch: samouvjerena žrtva

Osam i pol godina, punih 3069 dana, držana je u zarobljeništvu u kući jednog Austrijanca koji se ubio na dan njezinog bijega. "3069 dana" je naslov knjige Natasche Kampusch koju je objavila četiri godine nakon što se domogla slobode. Tako se zove i film koji govori o njezinom djetinjstvu provedenom u zarobljeništvu.

Već u prvom televizijskom intervjuu, 15 dana nakon bijega, tada 18-godišnja djevojka je izrazila želju da ima kontrolu nad pričom o svojoj sudbini: "Želim, a možda i ne želim napisati knjigu o sebi. Međutim, ne želim da se netko kao stručnjak bavi istraživanjem mog života. Ako netko bude pisao knjigu o meni, bit ću to ja." To je i učinila. Nakon prve knjige i filma u čije je snimanje bila uključena, sada je objavila i drugu knjigu: "10 godina slobode".

Nastupi u TV-emisijama, intervjui, film, knjige. Sve ovo izgleda kao pokušaj Natasche Kampusch da zadrži kontrolu nad svojim životom, nad onim što se o njoj govori. Kontrolu koju nad sobom i svojim životom nije imala tijekom osam i pol godina provedenih u zarobljeništvu.

Osam i pol godina u podrumu

Wolfgang Priklopil se zvao čovjek koji je 2. ožujka 1998. tada desetogodišnju Nataschu Kampusch oteo na putu do škole. Zatvorio ju je u podrum koji je bio osiguran teškim vratima. On je ovu djevojčicu zlostavljao, vezao je lancima, izgladnjivao je i sve to snimao. "Davao mi je vrlo malo odjeće kako bi mi pokazao da je on gospodar, a ja rob", pričala je Kampusch u jednoj reportaži ORF-a, snimljenoj uz desetu godišnjicu njezinog oslobađanja.

Ipak, Priklopil nije uspio slomiti njezinu volju. Ona naglašava da u tih osam i pol godina nije bila bespomoćna žrtva. Često je pokušavala suprotstaviti mu se. "Primjećivao je kada sam osjećala gađenje prema njemu."

Natascha Kampusch je žrtva kakvu i ne biste očekivali. Ona je jaka žena koja djeluje samouvjereno i govori otvoreno. Žena koja zna što joj je učinjeno i koliku moć može imati priča o njoj. "Natascha Kampusch, Vi ste najtraženija osoba svijeta", rekao je novinar koji je prije deset godina ovu djevojku intervjuirao po prvi put nakon njezinog bijega na slobodu. Njezin odgovor: isplazila je jezik i prevrnula očima. Ipak, par sekundi poslije toga se sabrala i dala opširan odgovor: "Zbog pozornosti koja je usmjerena prema meni nosim i odgovornost koju želim iskoristiti. U svoju korist, ali i u korist drugih ljudi."

Kampusch financira dječju bolnicu

Već tada je imala planove, govorila o osnivanju zaklade, o ubojstvima žena u Meksiku i ljudima koji gladuju. Novac koji je zarađivala od gostovanja u medijima htjela je iskoristiti kako bi smanjila patnje ljudi širom svijeta.

Nisu to bile prazne riječi. Kampusch je pomogla u financiranju jedne dječje bolnice u Šri Lanki, socijalno je angažirana, posjećuje ljude kojima je potrebna medicinska njega, a sada pokušava u kući u kojoj je ona nekada bila zarobljena napraviti dom za izbjeglice.

Ova kuća je danas njezino vlasništvo. Dvije trećine joj je pripalo kao obeštećenje za patnje koje je prošla, a jednu trećinu kuće je otkupila od Priklopilove majke. Podrum koji je Priklopil iskopao i u kojem je držao zarobljenu ovu djevojku, danas je zatrpan.

Kampusch kaže da svaka dva mjeseca dolazi u tu kuću. Onda kada se očitava potrošnja struje ili kada je nužno obaviti neke popravke. "Trebalo je da to bude obeštećenje, ali je to i opterećenje. Loše se osjećam kada tu boravim", kaže ona. Ipak, za sada želi da stvari ostanu kakve jesu, kako bi se mogla lakše suočiti s onim što joj se dogodilo.

Medijske teorije zavjere

Kada je s novinarima prolazila kroz ovu kuću, stala je kraj jedne komode. Iz nje je izvadila vrećicu s pramenom plave kose. Uspjela je spasiti ga prije nego što ju je Priklopil ošišao. Ipak, u izvještajima nekih medija piše nešto drugo. Riječ je, navodno, o pramenu kose djeteta koje je rodila u zarobljeništvu i koje je ubila.

To je samo jedna od mnogobrojnih priča koje su izmišljene o Nataschi Kampusch. I do danas se drži teza da je osim Priklopila postojala još jedna osoba koja je zlostavljala djevojčicu, iako je istraga pokazala da to nije tako.

Te priče pokazuju da će Nataschu Kampusch i nakon njezinog oslobađanja i dalje pratiti priča o njoj. Neki ljudi i danas tvrde da ona laže, čak je otvoreno napadnuta na ulici. Stalno se mora pravdati i svuda ide isključivo taksijem.

"Nalazim se u zatvoru predrasuda"

Na pitanje je li se ikada u proteklih deset godina osjećala slobodnom, odgovara: "Istinski slobodnom sam se osjećala samo u pojedinim trenucima. Međutim, osjećam kao da sam se izlaskom iz zarobljeništva vratila u zatvor. Zatvor načinjen od predrasuda i osuda. Zatvor ovog društva."

A društvo ima konkretnu sliku o žrtvi. O žrtvi koja je tužna, koja pati, koja spušta pogled i pušta da je tjelesno i duhovno zlostavljaju u nadi da će jednog dana biti oslobođena toga.

Natascha Kampusch ni u zarobljeništvu nije pristala na tu ulogu. To dokazuju njezini iskazi ali i video-snimke koje je napravio otmičar. Svoj bijeg opisuje kao samooslobađanje, a u odnosu prema svemu tome je dokazala da nije i nikada neće prihvatiti ulogu žrtve. I kao što se nekada trudila da svom otmičaru stavi ogledalo pred lice, to čini danas s društvom u kojem živi.

U jednom nedavnom intervjuu su je pitali, boji li se još uvijek ponekad. Novinar je mislio na druge otmičare, na podrume ili slične stvari. Njezin odgovor je bio potvrdan. Situacije u kojima se nađe u podrumu su mučne, ali više straha joj zadaje aktualna politička situacija i podijeljeno društvu u Austriji.