'Ne pucajte na liječnike!'

U svakom ratu je bilo pogođenih bolnica makar su bile jasno označene ili žrtava među medicinskim osobljem, makar su nosili vidljiv znak kako su na bojišnici da bi pomogli, a ne da bi se borili. Ali u današnjim kriznim žarištima, tu više očito nije riječ o slučajnosti. Tako Marguerite Samba ima gotovo nemoguć posao. Od početka ove godine je ministrica zdravlja Srednjoafričke Republike, ali zbog tamošnjeg građanskog rata, čitav zdravstveni sustav jedva funkcionira.

"45 posto ambulanata i bolnica u zemlji su uništene. Ambulante, vozila hitne pomoći, čak i radio stanice za primanje liječničkih poziva, to se uništava ili pljačka. Uništava se čak i hladnjake u kojima se drže cjepiva, a odnose se i bolnički kreveti i druga oprema."

Ali čak nije niti najgore što se događa stvarima, nego i ljudima, dakle liječničkom i drugom medicinskom osoblju. Njih se ciljano napada, prijeti i ubija: "Bilo je liječnika i njegovatelja koji su pobjegli u šumu od naoružanih bandi", kaže Samba. "Ali oni su ih slijedili u šumu i tražili sve dok ih ne bi ubili."

Glavni problem - nedostatak poštovanja

Margaret Chan, predsjednica Svjetske zdravstvene organizacije je duboko uznemirena što je na sve više kriznih žarišta slično kao i u Srednjoafričkoj Republici. Sve je više ciljanih napada na liječnike i mjesta zdravstvene skrbi i priznaje kako je možda i njena organizacija kriva što ne diže dovoljno glas baš svaki put kad se tako nešto dogodi. Zato, misli Chan, i javnost više nije toliko uznemirena. Ali činjenica da takvih napada ima toliko, to nipošto ne znači da se to treba prihvatiti kao "normalno".

Direktor Međunarodnog odbora Crvenog križa Peter Mauerer dodaje kako danas "nije problem u nedostatku konsenzusa i poznavanja temeljnih pravila, nego u široko rasprostranjenom nedostatku poštovanja prema pravilima koja vrijede."

Jer institucija Crvenog križa postoji već 150 godina i ta temeljna načela da se ne smije napadati medicinsko osoblje, vozila i zgrade su tada prihvatili i političari i vojna zapovjedništva. Danas su pak sukobi u kojima uopće postoje nekakve političke i vojne strukture postali rijetkost, ali niti to nije najveći problem.

Čak i kad postoji zapovjedni lanac, upozoravaju u Crvenom križu, taj nedostatak poštovanja se odražava i što se sve češće medicinske zgrade i prostori koriste i za vojnu svrhu, zabranjuje se liječnička skrb za određene skupine ljudi i napadaju se timovi koji, na primjer na terenu žele cijepiti građane.

Doduše, u istu kategoriju nepoštivanja načela Crvenog križa se mogu smjestiti i optužbe, osobito protiv Sjedinjenih Američkih Država, kako akcije cijepljenja građana zloupotrebljavaju za obavještajnu djelatnost i prikupljanje informacija sa terena.

Prve žrtve su domaći medicinari

Crveni križ je zato pokrenuo opsežnu kampanju jer je stanje postalo doista neizdrživo. U 23 zemlje u kojima djeluje ova organizacija je samo u dvije godine, 2012. i 2013., bilo više od 1800 incidenata u kojima su napadnuti ili se prijetilo medicinskom osoblju, pacijentima ili su napadnute zgrade. Ubijeno je više od 160 liječnika ili drugog stručnog medicinskog osoblja, oko 260 ih je ranjeno, a 560 ih je oteto ili "uhićeno".

Françoise Duroch iz organizacije Liječnici bez granica dodaje kako, u pravilu, žrtve i nisu stranci i strani liječnici koje bi se optuživalo za "špijunažu" , nego u 90% slučajeva su žrtve domaći suradnici. Prije svega se prijeti lokalnom medicinskom osoblje sve dok im ne preostane ništa drugo nego da prestanu dolaziti na posao i moraju se skrivati ili pobjeći. Ali bez njih ne mogu niti strani stručnjaci, tako da su i posljedice za tamošnju zdravstvenu skrb upravo katastrofalni.

To se, proteklih mjeseci, osobito vidjelo na jugu Sudana. "Čitav niz naših medicinskih postaja su postale cilj napada. U njih upadaju naoružane skupine i pacijenti se likvidiraju čak i unutar zaštićenog područja", svjedoči Duroch. Ne može čuditi da je pobjegao i dio lokalnog osoblja tih postaja strahujući za goli život, tako da sad čitava područja uopće nemaju medicinsku skrb.

Čitav katalog preporuka

Liječnici bez granica i Crveni križ su dovoljno iskusni kako bi znali da takvim naoružanim bandama ne znači mnogo ako se apelira na načela međunarodnog humanitarnog prava ili da im se maše poveljom koju su prije više od jednog stoljeća potpisali diplomati okupljeni u Ženevi. Zato su izradili katalog sa više od stotinu prijedloga kako da organiziraju svoj rad, a da ih se pusti na miru.

"Ne postoji neka metoda koja bi svugdje funkcionirala", objašnjava šef Crvenog križa Maurer. "Ne možemo izdati jednu preporuku kojom bi se onda osigurala zdravstvena skrb u svim slučajevima. Svaka zemlja ima svoje specifične probleme i zato je na svakoj lokalnoj upravi i službi medicinske skrbi da odluče, koje od tih mjera žele provesti."

Prednost velikih međunarodnih humanitarnih organizacija jest i da su već odavno prisutne u mnogim kriznim žarištima i da su već svojim radom dokazale kako su neovisne, neutralne i kako ne gledaju sa koje strane im je došla osoba u nevolji. Ali i dalje postoji opasnost od napada i humanitarne organizacije stalno moraju biti u kontaktu sa lokalnim dužnosnicima, institucionalnim i tek onim tradicionalnim. Françoise Duroch objašnjava kako se Liječnici bez granica, ako prijeti sukob, uvijek trude razgovarati i sa predstavnicima državnih vlasti, baš kao i sa starješinama lokalnih zajednica i klanova. To obično pomaže i tvrdi kako "samo tako možemo osigurati pristup do osoba kojima je pomoć potrebna."