Neki to vole u - hotelu

Ritz, Chateau Marmont, Savoy, Mandarin Oriental, Carlton, Adlon…svjetski poznati hoteli obavijeni su nekom posebnom aurom. Nije ni čudo da su ova mjesta oduvijek posebno privlačila umjetnike i da su oni prema njima imali poseban odnos. Koliko su hoteli kao takvi bili i ostali važni, pokazuje trenutno i jedna izložba u Baden-Badenu pod naslovom „Room Service“. S druge strane i filmska umjetnost ovim je mjestima već odavno podigla svojevrstan spomenik. Hoteli kao mjesta povjesnih i inih događanja, mjesta susreta ljudi koji se inače nikada ne bi susreli, polujavni prostori, palače građanstva, mjesta utočišta. Neki se u njima osjećaju usamljeno, drugi pak slobodno.

Pružamo pregled najpoznatijih hotela filmske povijesti:

“Ljudi u hotelu”, režija Edmund Goulding, 1932.

1929. godine Vicki Baum objavljuje roman u čijem se središtu nalazi hotel u kojem se susreću zaljubljeni, smrtno bolesni, očajni. Hotel kao pozornica stvarnog života. U središtu zbivanja stoji baletna diva Grusinskaya koja u svojoj hotelskoj sobi želi počiniti samoubojstvo.

Tri godine kasnije, prema romanu je snimljen film a glavnu ulogu tumači Greta Garbo. Film proslavlja i nju, ali i hotele kao takve. Može se reći da je to bio početak trajne i sretne veze između filma i hotela koja traje i dandanas. Kao predložak, redatelju je najvjerojatnije poslužio hotel Excelsior u Berlinu iako su mnogi u njemu vidjeli i legendarni Adlon.

„Neki to vole vruće“, režija Billy Wilder, 1959.

Vruće je na plažama u Miamiju. U hotel Ritz ulazi veseli ženski glazbeni sastav, budno praćen pogledima milijunaša. No, dvije žene u orkestru nisu žene već – muškarci u bijegu pred mafijom. Njih igraju legendarni Jack Lemmon i Tony Curtis. No, to nije sve. U Ritzu se događa i štošta drugo – noću, ali i danju neki se iz soba iskradaju kroz prozore, mafijaši iskaču iz rođendanskih torti, nestaju dijamantne narukvice. Ovaj je hotel jedna vrsta lude kuće, pune lažnih identiteta. Usred rigidnog razdoblja pedesetih godina, ovo je mjesto otok slobode i lascivnosti.

Na kraju filma milijunaš Osgood nudi brak odabranici svog srca Daphe – koja i nije žena već Jack Lemmon. On(a) ga odbija, no Osgood o tome ne želi niti čuti. A kada na kraju Lemmon skida i periku s glave i kaže – “Ja sam muškarac!”, Osgood izgovara rečenicu koja će ući u filmsku povijesti – “Nobody ist perfect!” (“Nitko nije savršen!”).

Jednu od glavnih uloga igra i Marilyn Monroe koja pjevuši “I wanna be loved by you!”. A budući da joj je se ovo mjesto, Hotel del Coronado u San Diegu tijekom snimanja toliko svidjelo, navodno je i kasnije ovdje dolazila – na tajne susrete s američkim predsjednikom Johnom F. Kennedijem.

“Psycho”, režija Alfred Hitchcock, 1960.

U ovom filmu glavne uloge igraju jedan psihički bolestan sin i njegova majka. Pri čemu je potonja već godinam mrtva i ljulja se u stolici u podrumu kuće, na brdu iznad Motela Bates. Tko ovdje zaluta, sati su mu odbrojani. Kao primjerice Janet Leight, koju dok se tušira nožem ubija ludi sin, Norman Bates. Hitchcock ovdje naglašava tamnu stranu mitova vezanih za hotele. On ovdje postaje mjesto u kojem žive moderne vještice. Još nikada kao do tada na filmskom platnu osjećaj izoliranosti, nemoći, straha i tuđine nije bio tako snažan kao u ovom filmskom klasiku.

“Stranger than paradise”, režija Jim Jarmusch, 1984.

Kultni crno-bijeli film nagrađen mnogim nagradama, govori o dvojci muškaraca i jednoj ženi u potrazi za srećom. Eddie, Willie i njegova rođakinja iz Mađarske nemaju novaca i dane trate u jeftinom hotelu. Ovo je mjesto oaza koje pruža osjećaj doma na kratko vrijeme. Put postaje ciljem ukoliko on niti ne postoji. Danas ovdje, sutra negdje drugdje.

“Shining”, režija Stanley Kubrick, 1980.

Riječ je o filmu čije se scene više nikada ne zaboravljaju. Jedna obitelj putuje kroz snijegom obavijenim pejzažima i dolazi u hotel u kojem glava obitelji, Jack Torrance (alias Jack Nicholson) treba preuzeti posao domara tijekom zimskih mjeseci. Njegov sin međutim vidi i ono običnom oku nevidljivo – užase koji su se ovdje dogodili u prošlosti. Film je obavijen velom čarolija i užasa, djelomično podsjećajući na zatvorena odijeljenja psihijatrijskih bolnica.

Atmosfera koja obilježava Kubrickov film zasnovana je na pitanju koje si često postavljamo kada dođemo u neku hotelsku sobu – Tko je u ovom krevetu spavao prije nas? Što se u ovoj sobi prije događalo? U filmu Jack preuzima jednu od uloga svog prethodnika i pretvara se u psihotičnog ubojicu. Tek kada njegova supruga i dijete uspiju pobjeći iz hotela, užas prestaje.

“Izgubljeni u prijevodu”, režija Sofia Coppola, 2003.

Radnja se događa u legendarnom hotelu Park Hyatt u Tokiju. Pogled s 41-og kata u noć, prikazuje smirenu ali i tjeskobnu atmosferu. Ona se osjeća i u hotelu; na bazenu, fitness studiju i u baru. Coppola, kćerka poznatog redatelja, uspjela je prenijeti osjećaje koje je i sama kao dijete često iskusila – samoću, prazninu, otuđenost, tišinu.

Gosti hotela su nomadi velikih gradova. Među njima i ostarijeli glumac (Bill Murray) i djevojka koja nakon završetka studija ne zna kako dalje (Scarlett Johansson - na naslovnoj fotografiji članka). Oboje se osjećaju izgubljenima; kako u japanskoj metropoli tako u svojim stvarnim životima. Provode zajedno nekoliko dana, zbližuju se i rastaju. Hotelska poznanstva rijetko kada duže traju, stoga se od samog početka u ovakvim susretima osjeća i određena tragika.

Obitelj Coppola u međuvremenu je otkrila pravu strast prema hotelima. Oni su vlasnici jednog u Belizeu.