Neophodna promjena mentaliteta

Nije prošlo mnogo otkako je svijet slavio promjene na arapskim ulicama kao oslobađanje podčinjenih od njihovih diktatura. "Jasmin revolucija", "Arapsko proljeće", "Facebook revolucija" - ovakvi izrazi su zagospodarili naslovnicama zapadnog tiska i činilo se da najavljuju "novi", demokratski i pluralistički Bliski istok, uključujući sjevernu Afriku. Slike civila, mladih Arapa, koji mirno demonstriraju su obišle svijet. Njihovo oružje bio je internet, blogovi i socijalne mreže poput Facebooka i Twittera. Ili pak - scene, na kojima muslimani, koji demonstriraju u Kairu, mole na Trgu Tahrir i koje od napada policije štite demonstranti, kršćansko-koptske vjere: uvjerenje i oduševljenje s kojima su se ti mladi ljudi borili za demokraciju, slobodu, ljudsko dostojanstvo i toleranciju, njihova euforija i njihova hrabrost da se pobune protiv represivnih režima - sve to je bilo stvarno i primjetno.

Samim time je razumljivo što su mnogi u tome vidjeli dolazak "novog" Bliskog istoka; premda oni ni onda nisu bili u mogućnosti zaista preicizirati riječ "novi". Ipak tempo, kojim su moćni autokratski sustavi poput onih u Tunisu, Egiptu i Jemenu padali jedan za drugim, bio je iznimno snažan i činilo se da najavljuje epohalne promjene. Šta je od toga ostalo? Ne mnogo. Da ne kažemo: Naprotiv. Bliski istok je doduše dobio "novo" lice. Ali to je ružno lice.

Tmurni izgledi za arapski svijet

Ne samo da se razočarenje vratilo. Već odavno je počela i represivna promjena koja se stalno pogoršava. Ovaj razvoj događaja je počeo već s ratnim sukobima u Libiji čiji je tok mogao biti odlučen tek nakon napada NATO-a a doživjeli su svoj vrhunac u Siriji, gdje se revolucija pretvorila u krvavi rat, koji je do danas koštao života veliki broj ljudi.

Tama i nesigurnost se spuštaju iznad arapskog svijeta. Mirni demonstranti "Arapskog proljeća" su gurnuti na margine ili se čak djelomice nalaze u zatvorima. Umjesto toga slikom dominiraju građanski ratovi, etnička čišćenja, propast i ruševine. I u brojnim zemljama regije sada pravac određuju naoružani muškarci s dugim bradama i perverznim nagonom i željom za ubijanjem. U Siriji i u Iraku boric tzv. "Islamske države" kontroliraju u međuvremenu područje veličine kao Jordan ili Libanon. Oni tamo teroriziraju ljude koji nisu spremni, podvrgnuti se njihovom tzv. "kalifatu", koji je u stvarnosti samo jedna pseudo-religizona kamuflirana vladavina straha i terora.

Posljedice ovakvog razvoja stanja su gorke. Bliski istok je nekad bio poznat kao čuveni mozaik različitih kultura, etničkih grupa, religioznih tradicija - danas je tu sve više linija koje razdvajaju, koje ljude dijele i dovode do toga da se nasilno bore. Slike kršćana koji štite muslimane, ili obrnuto su u potpunosti nestale. Umjesto toga vidimo slike masovnih smaknuća, porušenih šijitskih svetišta i kršćana i jesida koji bivaju protjerani iz svojih tradicionalnih naselja u Iraku i u Siriji. Tisuće ljudi napušta svoju domovinu i odlaze u pravcu Europe i Amerike. Ono što mi upravo ovdje doživljavamo je najmračnije i najtužnije poglavlje u novijoj povijesti Bliskog istoka, gdje su suniti, šijiti, kršćani, jesidi i brojne druge grupe unatoč brojnim ratovima, sukobima, izbjegličkim i iseljeničkim valovima ipak najvećim dijelom mirno živjeli skupa.

Potresna bilansa jednog „Proljeća“

To sve je doista potresna bilanca "Arapskog proljeća" - posebice jer i na drugim mjestima nije riješilo ključne probleme, koje su rasplamsale promjene. Primjerice Egipat: Egipatski narod je doduše možda zadovoljio svoju čežnju za jakim vođom. Ipak čini se da je general Abdel Fatah Al-Sisi do sada uspio ujediniti svoju zemlju ili uopće povesti je k demokratskoj budućnosti podjednako malo kao i njegov prethodnik iz Muslimanske braće Mohamed Mursi, kojeg je on svrgnuo s vlasti.

A ostatak svijeta? Kod autoritarnih režima u Rusiji i Kini "Arapsko proljeće" ionako nije nikada naišlo na ljubav. Iran je od početka imao selektivan pristup i do danas podržava samo one ustanike koji služe njegovoj ideologiji i njegovim interesima. A Zapad na Bliskom istoku u međuvremenu ponovo teži k stabilnosti pod svaku cijenu, umjesto da aktivno promiče demokraciju i pluralizam. Pri tome je Zapad još pritisnut prijetnjama u obliku terorističkih grupa poput "Islamske države". Ipak ne treba previdjeti da unatoč svim simpatijama prema "Arapskom proljeću" nikada nije bilo stvarne promjene u odnosima Zapada, a posebice SAD-a, prema Saudijskoj Arabiji iako tamo vlada jedan od najrepresivnijih režima u regiji.

Žaliti se zbog toga iz arapskog ugla gledano je doduše opravdano. Ali to neće pomoći izlasku iz sadašnje bijede. Sada su ponovo potrebni sami ljudi u arapskom svijetu. Njihove sadašnje elite na vlasti su nesposobne i najvećim dijelom također nemaju volju provesti neophodne promjene.

Zbog toga je hitno neophodna ne samo promjena generacije, već i promjena mentaliteta. Nova generacija mora ne samo znati kako rukovati s internetom i društvenim medijima. Ona mora moći biti bolje organizirana politički i društveno i biti više održiva, nego što je to bio slučaj s "Arapskim proljećem". I ona iz vlastite snage mora pronaći zajednički mentalitet koji će učiniti nemogućim da neophodni reformski proces ponovo odmah bude uništen potpirivanjem vjerskih razlika ili terorom.