"Nisam riba pa da plivam"

I u Dalmaciji se još može naći nona ili nonića, čak i među onima koji još od malih nogu svaki dan idu "na ribu" - i koji dobro paze da ne padnu u more. Ne zato jer bi se tako okupali bez svoje volje, nego zato jer - ne znaju plivati. Kupanje je "za furešte", domaćin će se radije držati dalje od mora.

To nipošto nije bila osobitost stanovnika hrvatske obale: ne tako davno su se i Talijani, Španjolci ili Francuzi možda tek kao mularija još malo znali smočiti u plićaku, ali plivati nisu naučili - nikada. I u staro, antičko doba je jedva tko pohađao škole plivanja, a nije bolje bilo niti u Srednjem vijeku.

Mada su već iz stare Grčke poznati pojasevi od pluta kao pomoć pri plivanju, ali u pomorskim bitkama bi redovito više ljudi ginulo od utapanja nego od neprijateljskih strjelica - i tako je to ostalo praktično sve do XX. stoljeća. Zapravo je židovska knjiga Mišne jedna od rijetkih kultura koja već od davnina svakom roditelju nalaže da svog sina nauči i - plivati.

Kontinent pun vode i neplivača

S druge strane naše planete, još je uvijek veoma rašireno to duboko nepovjerenje prema kretanju kroz vodu. Problem je utoliko veći što se u mnogim zemljama Azije ne živi samo uz vodu, nego voda u vremenima monsunskih kiša doslovce dolazi sa svih strana.

Tako i u vremenima kad nam se čini kako svi znaju plivati, prema procjenama humanitarne organizacije International Life Saving Federation se svake godine na svijetu utapa najmanje milijun ljudi - i većina tih nesreća se zbiva u Aziji. Predsjednik ove organizacije Steve Beerman tvrdi kako se možda "možemo sporiti oko točne brojke, ali nema nikakve dvojbe kako je to golem problem."

Što je još gore, golema većina utopljenika su - mališani. Prema izvješću UNICEF-a iz prošle, 2012. godine najgore je u zemljama poput Bangladeša, Kambodže, Tajlanda, ali i u Kini. Većina žrtava su djeca mlađa od četiri godine i to u seoskim predjelima. U pravilu, mjesto gdje su se utopili nije dalje od 20 metara od mjesta gdje stanuju!

Bolje u škole nego za mostove

Naravno, tu nije samo problem (ne)kulture plivanja, nego i činjenice da su roditelji tih mališana previše zaposleni u borbi za preživljavanje pa puštaju dječurliju da sama nađu nekakvu zabavu - uz kobne posljedice.

Stravične posljedice su zapanjile čak i John McAnultya, konzula Australije u Vijetnamu. Jer, njegova zemlja je na glasu kao "sportska" nacija i jedva da je mogao povjerovati kad je prvi puta čuo kako se svake godine samo u Vijetnamu utapa oko 12 tisuća ljudi!

"Kao mnoge druge zemlje, Australija pomaže Vijetnamu u gradnji velikih infrastrukturnih projekata, poput gradnje mostova, sustavu vodoopskrbe i ublažavanja posljedica klimatskih promjena. Bilo bi veoma dobro kao bi se dio tog novca odvojio u projekte škole plivanja u ovim krajevima."

Njegova zemlja to čini i na sreću, pomažu i druge međunarodne organizacije. Uz australsku Royal Life Saving Society i američku The Alliance for Safe Children, tu je bio i UNICEF tako da su svi zajedno već pomogli naučiti plivati više od 150 tisuća mališana u Bangladešu i petnaestak tisuća malih Vijetnamaca.

"Neka se i dalje boje vode!"

Ipak, nepovjerenje tamošnjih građana prema vodi nije nestalo preko noći. I roditelji nerado puštaju djecu u školu plivanja jer se boje da će tako mališani steći lažno samopouzdanje - i tek onda se utopiti na pučini. Statistike UNICEF-a svjedoče da to nije točno i kako postoji 93% manja mogućnost od utapljanja među mališanima koja su pohađala škole plivanja od onih koji nisu.

S druge strane, Nguyen Thai Phuong Loan iz Danaga u Vijetnamu je sretna što njena desetogodišnja kćerkica My uči plivati: "Ako dođe do poplave i ona dospije u nevolje, znat će se sama spasiti", uvjerena je njena mama. Program škole plivanja je organiziran u tamošnjoj osnovnoj školi Be Van Dan i ona je jedna od malobrojnih koja je, uz stranu pomoć, uspjela izgraditi i bazen kako bi mališani naučili plivati.

Ali i direktor te škole, Nguyen The Quyet priznaje da su oni iznimka i po tome da imaju bazen - i da roditelji žele da im djeca nauče plivati. Naime, tamo se prije par godina utopio jedan mališan - i tek ih je to navelo na razmišljanje: "Većina Vijetnamaca ne smatra važnim naučiti plivati, sve dok se netko ne utopi", priznaje Nguyen The Quyet. "Tek onda obraćaju pažnju na taj problem."