Njemačka zemlja pjesnika i mislilaca?

Odgovor na pitanje – „ možete li bez razmišljanja nabrojiti troje još živućih pjesnika?“, u Njemačkoj posljednjih godina može dati tek izabrana manjina; uglavnom stručnjaka, književnika, literarnih kritičara. Takozvanog „malog čovjeka“ poezija očito niti najmanje ne zanima i to u zemlji na čijem se tržištu i prodaja knjiga iz godine u godinu povećava. Tako su primjerice, prema istraživanju Društva za istraživanje tržišta, Nijemci u prošloj godini na knjige potrošili točno četiri milijarde eura, što je za oko četiri posto više nego u 2008. godini. Pored stručne literature, najviše se kupovalo romana i raznih savjetnika.

Kako je po pitanju poezije situacija sasvim drugačija, neke su izdavačke kuće u međuvremenu iz svoje ponude u potpunosti povukle izdanja posvećena ovoj književnoj formi.

Njemački literarni stručnjak Thomas Wohlfahrt, direktor berlinske Književne radionice, svjestan je ovog problema iako tvrdi da „niti u prošlosti nije bilo puno drugačije“, o čemu, kako kaže, svjedoče i riječi njemačkog pjesnika iz razdoblja romantike, Heinricha Heinea – „poezijo, umjetnosti najvećih siromaha!“.

Više prostora poeziji u javnim medijima

Međutim, iako je poezija očito već odavno problem u njemačkoj književnosti, ova se kriza posljednjih desetljeća još povećala. Mladi, suvremeni pjesnici ne samo da nisu u mogućnosti steći planetarnu popularnost svojih kolega koji se „drže proze“, već se uopće i za njihovo postojanje sve manje zna. „Nakon Bertolta Brechta, Gottfrieda Benna i Paula Celana, percepcija njemačkih pjesnika u inozemstvu gotovo da više i ne postoji“, objašnjava Wohlfahrt.

Prema njegovom mišljenju, ukoliko se želi riješiti ovaj problem, „treba se krenuti od kuće“.

„Dakle“, kaže on, „onako kako se postupa s ostalim granama književnosti, tako se treba postupati i s poezijom“. A to bi prvenstveno značilo, uložiti više sredstva u njezinu popularnost među širokim masama. „I poezija voli „glasove“, voli glasno čitanje, i zapravo tek čitanjem na glas se uopće stječe osjećaj njezine pune dimenzije“, objašnjava Wohlfahrt predlažući više prostora za čitanje pjesama kako na televiziji tako i u radijskim emisijama ali prije svega i snimanje CD- ova na kojima bi ili sam pjesnik ili pak neki poznati njemački glumac ili glumica čitao određene stihove.

„Poezija svoje najbolje i najintenzivnije djelovanje pokazuje uživo, a upravo toga, kada je ona u pitanju, u Njemačkoj sve manje ima“, kaže Wohlfahrt.

I iako, prema mišljenju mnogih književnih stručnjaka i kritičara, se među današnjim pjesnicima ne mogu pronaći veličine i talenti poput Goethea ili Schillera, imena poput Nore Bossong, Gerharda Falknera ili Björna Kuhliga u svakom slučaju posjeduju potencijale i vrijednosti vrijedne šire popularnosti. Samim time, kako tvrdi i Thomas Wohlfahrt, - „ njemačko pjesništvo ne samo da se može ponovno oživjeti već je u interesu sviju da se ono ponovno oživi; jer, kako je jednom rekao francuski liričar Charles Bazdelaire – „ svaki čovjek bez hrane može preživjeti nekoliko dana, no bez poezije – niti jedan“, zaključuje Wohlfahrt.

Autor: ard, Ž.Telišman

Odg. ur.: N.Kreizer