Njemački napori za reformu Ujedinjenih naroda

Prošlo je već skoro čitavo desetljeće od kad su Ujedinjeni narodi obznanili da će se temeljito reformirati. Pod time se nije podrazumijevalo da će se smanjiti samo troškovi poslovanja i skresati ogromna birokracija Svjetske organizacije, niti ono što bi se ironično moglo nazvati – smanjena potrošnja papira. Pod reformama se prije svega podrazumijeva promjena strukture glavnih organa UN-a. I to, kako u centrali u New Yorku, tako i u Ženevi i u Beču. U više navrata je Kofi Annan govorio, artikulirajući prvenstveno stavove najzainteresiranijih zemalja među kojima je i Njemačka, o proširenju Vijeća sigurnosti. Najvažniji organ Ujedinjenih naroda – Vijeće sigurnosti, po broju zemalja koji u njemu sudjeluju, njih 15 – nije se mjenjao od samog osnutka organizacije, a to je skoro 60 godina. Uz sve to, danas je samo pet zemalja članica Vijeća s pravom veta. To znači da njihovo mijesto ne podliježe reizboru. Jos od doba Hladnog rata na ovamo, stalne članice su samo Rusija, Sjedinjene Države, Kina, Velika Britanija i Francuska. Njemačka i Japan sada predvode onu grupu zemalja koje predstavljaju vodećih, više od pet svjetskih ekonomskih, ali regionalnih velesila - što žele postati stalne članice Vijeća sigurnosti; među njima su jos i Indija i Indonezija, potom Brazil, Italija, te nekoliko kandidata iz Afrike.

Na samom početku, ovogodišnjeg, 59. redovnog zasjedanja Opće skupštine, veleposlanik Njemačke na East Riveru, dr. Gunter Pleuger je najavio, da će se ove i posebno iduće godine, njegova zemlja aktivnije angažirati kako bi se ”odledila”, diskusija oko proširenja Vijeća sigurnosti. Njemačka smatra da bi upravo prošireni sustav Vijeća, vjerojatno na preko 20 članova, bio najbolji dokaz da su Ujedinjeni narodi bitno započeli proces reformi. Tek to bi odrazilo pravu sliku Svjetske organizacije na početku 21. stoljeća koja se suočava i s nekim novim globalnim izazovima. Vremena su se u svakom slučaju promjenila; Svjetska organizacija danas broji 191 zemlju u svom članstvu, za razliku od 1945. kada su Ujedinjeni narodi imali tek oko 50-tak zemalja.

”Ukoliko uspijemo, mislim da će to biti dobro za UN; ukoliko ne, mi posebno nećemo mnogo patiti zbog toga, ali Ujedinjeni narodi u cjelini svakako hoće”, rekao je između ostalog u izjavi za nekolicinu novinara veleposlanik Njemačke Gunter Pleuger, dodajući da je sljedeća godina ključna, i da je to praktično posljednja dobra šansa da se izađe iz slijepog kolosjeka reformi. On je rekao da nije samo interes Njemačke vec i svih drugih zemalja da imamo, ”jake i sposobne [Ujedinjene narode], kako bi se suočili sa novim prijetnjama sigurnosti.”

U fokusu je svakako globalni terorizam, dodao je Pleuger, potom države koje nisu samoodržive i propadaju; opasnost od oružja masovnog uništavanja, ali i zarazne bolesti. Ne treba zaboraviti – naglasio je veleposlanik Njemačke, da danas, ”više ljudi umire od malarije nego od oružjaa za masovno uništenje.”

Gunter Pleuger je potom istaknuo da je skoro isti slučaj i s ”ekstremnim siromaštvom” koji je jedan od glavnih uzroka mnogih svjetskih problema.

Uostalom, nije mali broj onih svjetskih stručnjaka koji smatraju da se u borbi protiv terorizma na svim meridijanima – prije obračuna sa ekstremnim ideologijama - prvo treba pokušati obračunati s globalnim siromaštvom i ostalim, često postkonfliktnim nedaćama. U tom kontekstu valja podsjetiti da je Njemačka na petom mjestu, iza Velike Britanije, Japana, Kanade i Europske unije po sredstvima izdvojenim za globalnu humanitarnu pomoć; samo u oblasti deminiranja Njemačka je od listopada 1994. do kraja ove, 2004. izdvojila blizu 20. milijuna dolara. Ako se zna da je, recimo, samo u tom periodu u jednoj maloj balkanskoj državi, Bosni i Hercegovini, od mina poginulo preko 1300 ljudi, onda riječi njemačkog veleposlanika u New Yorku dobijaju značajan smisao.

I po tom kriteriju, koliko novca odvaja iz svog nacionalnog budžeta za samoodrživi razvoj i redukciju općeg siromaštva zemalja u tranziciji, shodno izvješću komisije koju je u svibnju 2003. prezentirao Kofi Annan, Njemačka, kao i Japan su u vrhu ljestvice. Uz njih su jos samo dvije stalne članice Vijeća sigurnosti: Sjedinjene Države i Francuska.

Mnogi se, naime, slažu da su, gledajući upravo na te pokazatelje, najveća azijska i najveća europska ekonomska velesila već odavno trebale postati stalne članice Vijeca sigurnosti. Na spomenutoj listi Velika Britanija je recimo tek iza Njemačke, dok druge dvije stalne članice Vijeća, Rusija i Kina, u ovom fondu ”humanog razvoja” uopće ne participiraju. Ništa manje, u sferi edukacije, kontroli infenktivnih bolesti i sanitaciji vode, Njemačka je sa 16, odnosno 17 posto učešća u ukupnim fondovima osiguranim preko Ujedinjenih naroda za ove svrhe čak ispred Sjedinjenih Država.

Ipak, kritičari sporovoznosti Ujedinjenih naroda u oblasti reformi u jednome se slažu: Logiku argumenata izraženih i u milijunskim svotama pomoći koje su Njemačka i Japan izdvojile za fondove Svjetske organizacije – ne slijedi adekvatna politička volja nekih aktualnih članica Vijeća sigurnosti. Na horizontu još uvijek nema konsenzusa kako započeti izvoditi radove na toj najvažnijoj reformi Ujedinjenih naroda; posebno nema suglasnosti oko toga koji kriterij uzeti kao presudan kada se bude odlučivalo o tome. Kako, dakle, uvećati Vijeće sigurnosti s novim stalnim i onim članicama čije bi se mjesto zasnivalo kao i do sada – na bazi regionalne zastupljenosti i reizbora?

Njemački veleposlanik Gunter Pleuger, pored ostalog kao da vidi šansu i u tome što će o tome odlučivati apsolutno sve zemlje članice organizacije Ujedinjenih naroda; znači Opća skupština, a ne samo Vijeće sigurnosti, ili kako neki kažu, ”klub petnaestorice povlaštenih".

"Pogledajte stavku 108. Povelje Ujedinjenih naroda, koja kaže da će se Povelja promjeniti vec odlukom dvije trećine ukupnog članstva UN-a. To otprilike znači da ako 186 zemalja na Općoj skupštini donese odluku o promjeni Povelje UN-a, onda čak i one članice Vijeća sigurnosti s pravom veta prilikom ratifikacije moraju imati, ‘vrlo dobar razlog’ da bi održali blokadu reformi”, kaže dr. Pleuger.

Koji je taj "dobar razlog" i hoće li se on na ovom 59. zasjedanju Opće skupštine UN-a uopće moći izmisliti – teško je predvidjeti.