Njemački slikarski pogledi na Europu 19. st.

Impozantan podatak je da su na organizaciji izložbe u Bruxellesu surađivale tri velike njemačke državne muzejske institucije - Berlinski muzeji, Dresdenske i Muenchenske umjetničke zbirke i još 28 muzeja. Izložbu je u briselskoj Palači lijepih umjetnosti, Palais des Beaux Arts» službeno otvorila kancelarka Angela Merkel osobno.

Šarenilo tema i motiva

Jedni su u daljini tražili umjetničke uzore, dok su drugi tražili nove pejzažne motive. Prije nego što je umjetnike avangarde počeo privlačiti Pariz, kao uzor je slovila antička Grčka a kod mnogoh umjetnika čežnju je pobudila „La bella Italia“. Bernhard Maaz, upravitelj Stare nacionalne galerije u Berlinu i jedan od kustosa briselske izložbe, objasnio je zašto:

„Italija je zemlja u koju su putovali skoro svi umjetnici, jer su tamo pronašli umjetničke poticaje iz renesanse i iz antike, kao i idealne životne uvjete.“

Slikara Caspara Davida Friedricha, naprotiv, privlačio je oskudni krajolik sjevera. Johann Friedrich August Tischbein se orijentirao prema tradiciji engleskog slikarstva portreta dok se Juliusa Schradera dojmilo belgijsko povijesno slikarstvo.

Izgradnja željeznice početkom 19. Stoljeća je omogućila veće umjetničke razmjene:

„Doba željeznice je potaknulo to što danas u doba modernih medija još snažnije odvija, naime svakodnevno živuću Europu.“

Dvosmjerna razmjena

Iz središta Europe njemački umjetnici su se usmjeravali u najrazličitijim pravcima. Ono što su donijeli nisu uvijek bili paneuropski dojmovi, kao što to sugerira naslov izložbe; to su više bili individualni pogledi na zemlje, regije i društvene sustave koji danas čine Europu. Umjetnička razmjena pri tome nije bila ni u kojem slučaju jednostrana. Engleski umjetnici su putovali u Weimar a ruski i poljski slikari su studirali na umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu.

“Mislim da imamo iskrivljenu sliku 19.stoljeća. I da na osnovu činjenice koliko je bilo ratova uvijek mislimo da je nacionalna granica bila snažnija od internacionalnosti. Ova izložba pokazuje da ni u kojem slučaju nije bilo tako. Da su barem umjetnici uvijek vidjeli što se događalo vani i uvijek putovali i uvijek se trudili nadići nacionalne granice.”

Putovanje kroz povijest umjetnosti

Izložba je podijeljena na 12 poglavlja s težištem na pojedinim zemljama. Pri tom se ne radi o tome da se slikama dokumentira povijesne događaje 19.stoljeća. Putovanje Europom je više putovanje kroz povijest umjetnosti, kako to naglašava Joachim Kaak, upravitelj nove pinakoteke u Münchenu:

“One idu s umjetnicima kroz Europu. I tako je sasvim normalno da su težišta na pojedinim poglavljima o zemljama, a tako je i moguće da s tim poglavljima koračamo jednim stoljećem.”

Dok se krajem 18.stoljeća još ugledalo na grčku antiku i biralo mitološke motive, u vrijeme ratova protiv Napoleonove vlasti (1813-1815) se još tražilo kulturne korijene. Simbolična je slika “Opatija u hrastovoj šumi” koja prikazuje jednu ruševinu među mrtvim hrastovima. Hrast kao simbol njemačke veličine, posvećen propasti/uništenju.

Krajem stoljeća, u doba industrijalizacije pogledi su bili uprti prema naprijed. Adolph Menzel je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela, koje prikazuje radnika u jednoj ljevaonici željeza. Kustos Bernhard Maaz:

“A izložba završava s Maxom Liebermannom koji je smatrao socijalne utopije ostvarenima. Kad se u Nizozemskoj slika škola šivanja, starački dom i sirotište, tada se tu ne vide umjetnički uzori nego drugi oblik života.”

Bilo bi lijepo da je na briselskoj izložbi bio još poneki pogled izvana, jer se samo od sebe postavlja pitanje kako su umjetnici drugih zemalja vidjeli Njemačku. To je možda naslov neke predstojeće izložbe.