Nove tragedije moguće svakog trenutka

Lampeduza je sinonim za neuspjelu izbjegličku politiku Italije, pa čak i Europe. Na ovaj otok svake godine stižu tisuće izbjeglica iz Afrike. Oni riskiraju svoje živote prebacujući se preko mora u trošnim čamcima i brodićima.

Ako stvari krenu po zlu, čamci se prevrnu, a broj žrtava dovoljno visok da ga spomenu mediji – tada su oči svijeta uprte u smjeru Lampeduze. Tako je bilo početkom listopada kada se jedan brodić prevrnuo zbog čega se više od 300 osoba utopilo nadomak obale. Ako se izbjeglice i domognu obale, čeka ih smještaj u izbjeglički logor u kojem bi po pravilu trebali provesti samo nekoliko dana. U stvarnosti međutim njihov boravak na Lampeduzi traje mjesecima. Sve se odvija daleko od očiju javnosti, jer rijetko tko dobije dozvolu za ulazak u centre za smještaj.

Neučinkovita politika

Stanovnici Lampeduze su već jednom zbog velikog broja izbjeglica stajali na rubu svojih mogućnosti. Bilo je to nakon revolucije u Tunisu kada je skoro preko noći na ovaj otok stiglo tisuće ljudi iz te afričke države. Vlada u Rimu je proglasila humanitarnu katastrofu, a ministar unutarnjih poslova Roberto Maroni kritizirao ostale države EU-a koje "ne čine ništa kako bi se riješio problem izbjeglica".

Maroni je jedan od lidera stranke Lega Nord koja je poznata po širenju netrpeljivosti prema izbjeglicama i na sve načina pokušava spriječiti njihov dolazak. Stranka je kao koalicijski partner nekadašnjeg premijera Berlusconija bila zadužena za pitanja migranata. Između ostalog bila je zaslužna za sklapanje sporazuma s Libijom o readmisiji izbjeglica. Tako su migranti, čim bi pristigli na Lampeduzu, mogli biti vraćeni odakle su došli.

Povjerenik UN-a za izbjeglice prosvjedovao je zbog toga jer osobe koje su bježale od progona diktatura nisu imale ni šansu podnijeti zahtjev za stjecanje azila. Ali, ni Lega Nord nije uspjela spriječiti nekontroliran priljev novih migranata. Stoga je prelazak granice bez vize proglašen krivičnim djelom i ulazak u Italiju je dozvoljen samo onima koji su u džepu imali ugovor o zaposlenju.

Zakon ostaje na snazi

Bez obzira na obećanje sadašnjeg premijera Enrica Lette da će promijeniti ovaj zakon, on je još uvijek na snazi. Talijanske humanitarne organizacije smatraju da je ovaj zakon licemjeran i nerealan. Nitko ne daje radni ugovor radniku kojeg nikada nije vidio i koji se na natječaj prijavljuje iz Malija ili Eritreje.

Izbjeglice to znaju i stoga se u samom početku već spremaju na to da će živjeti bez radne ili boravišne dozvole. Onaj tko može, bježi iz prihvatilišta za izbjeglice na Lampeduzi prema sjeveru Italije i dalje. Tako u Italiji, ali i u Francuskoj, Njemačkoj ili Belgiji na tisuće osoba živi u ilegali. Europska unija je državama na jugu poput Italije, Grčke ili Španjolske prepustila brigu o njezinim vanjskim granicama. Međutim ova se politika nije pokazala uspješnom. Tako se uz Italiju i druge zemlje žale da su po ovom pitanju prepuštene same sebi.

Rat među siromašnima

Posebno među građanima koji imaju niža primanja javlja se strah da bi migranti mogli ugroziti njihova radna mjesta. "Ovo je rat među siromašnima. Onaj tko nema puno, bori se protiv onog tko nema ništa", kaže franjevac Vittorio Rigoni iz Milana. Njegov red dnevno dijeli 2.000 obroka. Alfio Petrasi je već godinama angažiran na tom poslu i suočavao se čak i sa psovkama koje su mu upućene. One ne stižu od siromašnih kojima dijeli obroke, nego od susjeda u gradu.

"Susjedi kažu da tako dobro snabdijevamo izbjeglice da one ni ne pomišljaju vratiti se u domovinu", kaže Petrasi. Ima i onih koji su protiv takvog odnosa prema izbjeglicama, poput jedne žene koja kaže: "Mnogi političari izazivaju, bude strah od drugih i drugačijih. Posljedica toga je jačanje rasizma To je neprihvatljivo."

Razočarenje u drugoj generaciji useljenika

Skoro 20 godina je Italija odbijala proglasiti se useljeničkom zemljom. I u društvu i u politici vladalo je mišljenje da migranti dolaze tek privremeno. Integracija je tako prepuštena slučaju i nisu postojala sustavna rješenja. To posebno osjećaju djeca prvih useljenika koji su došli u Italiju, poput Ramata i Joya. Kćerke jednog izbjegličkog para iz Nigerije imaju namjeru napustiti Italiju čim završe školu. "Ovdje nema budućnosti. Nema posla ni za Talijane, a kamoli za ljude crne boje kože. Želimo otići u London. Tamo ćemo upisati fakultet“, kaže Ramata. Tamo žele i živjeti. Kažu da je dolazak u Italiju bila greška njihovih roditelja koju ne žele ponavljati.