Novi Schlöndorffov film - "Der neunte Tag"

Koncentracijski logor Dachau nacisti su uspostavili u ožujku 1933. Do 26. travnja 1945., kada je SS počeo s evakuacijom zatvorenika, u taj je logor bilo internirano oko 15 tisuća poljskih zatočenika, 13 i pol tisuća s područja SSSR-a, 12 tisuća Mađara, šest tisuća Nijemaca, gotovo šest tisuća Francuza i više od tri tisuće Talijana. Među logorašima nisu bili samo Židovi, Cigani, kriminalci, homoseksualci i Jehovini svjedoci. U Dachauu je, uz ”bunker počasnih”, u kojem su sjedile poznate ličnosti iz javnoga života, poput prinčeva Hohenzollern i Burbon-Parme ili austrijskog kancelara Schuschnigga, postojao i takozvani ”svećenički blok" u kojem je bilo internirano više od tri tisuće svećenika i redovnika kako iz Njemačke, tako i iz zaposjednutih i anektiranih područja. Među njima je bio i luksemburški svećenik Jean Bernard, koji je svoja iskustva svog neobičnog devetodnevnog odmora u veljači 1942. krajem rata pretočio u autobiografski feljton. To je ujedno i predložak za film ”Deveti dan”.

Svećenik Henri Kremer, kojega glumi Ulrich Matthes zatvoren je u bloku 25487 koncentracijskog logora Dachau. Zajedno s ostalim svećenicima koji se tamo nalaze svjedok je zvjerskih mučenja i ubojstava i na prvi pogled Kremer uspjeva izbjeći ta mučenja – sve do trenutka kada mu zapovjednik logora dopušta odlazak kući, na majčinu sahranu, ali pod jednim jedinim uvjetom. Mora iskoristiti svoje dobre veze koje ima s luksemburškim biskupiom kako bi ga pridobio za naciste, čime bi se slomio otpor kod katolika. Ako to ne bude učinio ili ako bi pobjegao, njegovoj subraći i ostalim luksemburškim svećenicima u logoru prijeti smrt. Svakog dana Kremer se mora javljati u Gestapo, gdje sreće mladog ambicioznog karijeristu Gebhardta. I dok je na početku sasvim jasno tko ima moć, tijekom ovog dijaboličnog odmora razvija se verbalni duel dvojice muškaraca. Obojica su različiti da različitiji ne mogu biti iako ih, kako se čini povezuje vjera u Boga.

"Netko stoji pred odlukom o svom vlastitom životu: hoću li, želim li dalje živjeti? Uz dodatak da o njemu ovisi hoće li u smrt povesti još 18 drugih svećenika i svoju obitelj. Kako može donijeti najekstremniju odluku koju si čovjek uopće može i zamisliti? Tko će mu pomoći?" To je misao koja u filmu vodila redatelja Volkera Schlöndorffa: "Kako donosim jednu takvu odluku – pitam moje prijatelje, pitam obitelj, pitam svog biskupa ako ga imam, pitam dragoga Boga, ako u njega vjerujem. Ali na kraju sam sam. i moram sam sa sobom izići na kraj. No to, zapravo nije ništa loše, nego nešto veličanstveno da smo ipak individue i da svatko može odlučivati za sebe.” Prema Schlöndorffu to je klasična drama koja je privukla i glavnog protagonista Matthesa: ”Da li da potpišem izjavu kojom, kao katolički svećenik, priznajem naciste ili da se vratim u koncentracijski logor? Tu teološke rasprave igraju malu ulogu." Prema Matthesovom mišljenju je to pitanje morala.

I u filmu se spominje povijesna činjenica da je Papa Pio XI. 1933. s Njemačkim Reichom potpisao konkordat – Vatikan je u to vrijeme pozdravljao antikomunističko držanje Nacionalsocijalističke Njemačke, a ujedno se nadao da je ovim sporazumom katoličku crkvu zaštitio od glajhšaltovanja. Papa Pio XII. do kraja rata je zadržao neutralni kurs Vatikana ne osuđujući ono što su nacisti činili.

No ono što je u filmu ”Deveti dan” znakovito jest da je ovo prvi njemački film u više od dvadeset godina koji se bavi tematikom koncentracijskih logora. Schlöndorff to čini bespoštedno, kritizira katoličku crkvu, ali ujedno i drži lekciju iz povijesti. Međutim, prvenstveno je, kako sam kaže, htio pokazati kako čovjek odlučuje kada se nalazi u ekstremnoj situaciji. Za Schlöndorffa je film povratak njegovim počecima. "Deveti je dan" jednostavan film s pozitivnim junacima i vrlo humanističan.