O "Jeziku i identitetu na Balkanu..."

Knjiga je još 2004. objelodanjena u nakladi uglednog Oxford University Pressa. Inače, djelo je 2005. godine proglašeno najboljom knjigom iz slavenske lingvistike u SAD-u.

Koja su glavna zapažanja, ocjene i kritike spomenute knjige iznijete na skupu?
Prvo, riječ je o naslovu koji je neodređen i nejasan. Greenberg poručuje njime kako nejasni status država rezultira i nejasnim statusom jezika (M. Ježić), a tek ga dodatak (Raspad srpsko-hrvatskoga) sužava na područje zapadnog Balkana, koji će prema svemu preuzeti pogrdno značenje teritorijalne rascjepkanosti i posvađanosti naroda koji žive na njemu, a istočni Balkan uskoro će ulaskom Bugarske i Rumunjske u EU postati napredniji i sređeniji, dakle pozitivni pojam. U knjizi izostaje ili je manje bitan lingvistički identitet, u prvi se plan ističe politički identitet. Potvrda tomu je uzimanje jedne godine – 1850. kada je održan Bečki književni dogovor – kao početka života standardnog jezika. To nema veze s jezičnim činjenicama, to je politički vrednovano. Preuveličavanje političkog identiteta pogubno je za hrvatski jezik jer je prostor na kojem s on govorio bio kroz povijest politički raskomadan. Akademik Mislav Ježić tvrdi kako je zadaća znanstvenika ustrajavati i na kulturnom identitetu.

Pod utjecajem beogradskih lingvista

Greenberg vjeruje u neetnički i jedinstveni „srpsko-hrvatski jezik“ koji je povijesno uokviren dvama događajima: Bečkim dogovorom iz 1850. te Novosadskim iz 1954. – to su mu jedini argumenti, a sve drugo je irelevantno, napominju akademici Katičić, Babić i Brozović te dodaju kako je autor bio previše pod utjecajem beogradskih lingvista jer je tamo dugo vremena boravio. Pogrešno je tvrditi kako su Bečki dogovor potpisali ilirci, jer tada ih više nije bilo budući da ih je apsolutistička Bečka vlast uklonila s političke scene. Knjiga je utemeljena na potpuno krivoj povijesnoj interpretaciji. Namjerno se govori kako su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. potpisali profesori unutar zagrebačkog lingvističkog kruga, a ne intelektualci iz različitih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Kada je riječ o ispolitiziranosti, R. Katičić tvrdi kako su iznimno česte riječi u knjizi nacionalizam i separatizam, a to su riječi zbog kojih su se onima kojima su bile pripisane u bivšoj jugoslavenskoj državi razbijale lubanje. Autoru se zamjera i to što dijeli jezikoslovce na konzervativce (nacionaliste) i revolucionare (nenacionaliste) te što tvrdi da se jezikoslovci bave opsesivno poviješću hrvatskog jezika i stvaranjem slike o njemu, iako je historičnost, odnosno ustrajavanje na povijesnom kontinuitetu i širenju svijesti o povijesnosti nekoga jezika sastavnim elementom bilo koje jezične politike. Što je loše pisati o povijesti jezika, komunicirati s prošlošću zadaća je i suvremenih standardizacijskih procesa, tvrdi Ranko Matasović. U vezi s jezičnom politikom u dvama Jugoslavijama Matasović tvrdi kako je Kraljevina Jugoslavija bila tiranska zemlja, ali ne i totalitarna jer ona nije htjela utjecati na mišljenje, nju nije zanimalo primjerice kojim pravopisom i jezikom privatni izdavači tiskaju knjige, ona nije provodila ideološki teror. Jezik postaje predmetom idejne borbe u socijalističkoj Jugoslaviji. Ona je bila i totalitarna i represivna. Ta je represija, više nego li srpska hegemonija, razlog osjetljivosti Hrvata kada je njihov jezik u pitanju. A kada je riječ o nezadovoljstvu Srba bivšom jezičnom politikom I. Pranjković izdvaja unos mnogih hrvatskih riječi u srpski jezik te činjenicu što su se Hrvati stalno „zbog nečega bunili“. Inače taj jezikoslovac smatra da je spomenuti skup trebao biti prigoda za raspravu o brojnim pitanjima koje Greenbergova knjiga otvara, a ne biti samo u ulozi recenzenta. Marko Samardžija zamjera autoru zbog čudnovatog i slikovitog imenovanja pojava, poput Bosanski: Trogrba deva (poglavlje u knjizi) ili opskurni rječnici iz XIX. stoljeća (čiji su autori Mažuranić, Šulek, Parčić…).

Razumljivost i različitost jezika

Znatan je dio izlaganja bio posvećen i razumljivosti hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog. Istaknuti su brojni primjeri gdje se pojava sličnih ili istih idioma nazivaju različitim jezicima, kao što je riječ o danskom i norveškom jeziku. Henrika Ibsena razumiju Danci, ali ga ne će nazvati danskim piscem. Josip Silić s tim je u vezi istaknuo kako kriterij razumljivosti nije jedini kriterij u razdvajanju i razlikovanju jezika. Nije se moglo raspasti nešto što je oduvijek raspadnuto. Damir Kalođera ističe kako je u knjizi zapostavljeno promatranje punine jezika. Identitet jezika ne uključuje samo standardni idiom već i sve ostale. Zagorac iz pograničnog kraja prema Sloveniji te otočanin čakavac ako govore svojim lokalnim govorom, međusobno se možda slabo razumiju, ali i jedan i drugi tvrde da govore hrvatskim jezikom.
Jezikoslovac i političar Milorad Pupovac, inače vođa najjače stranke hrvatskih Srba, naglasio je kako mu je kritika Greenberga, koju je toga dana čuo, više nalikovala na iskaz identiteta, a ne govor o identitetu jezika. Treba još spomenuti kako je u raspravi prevoditeljica knjige Anita Peti-Stantić spomenula da značajke „osebujnog stila“ proistječu iz činjenice što je R. D. Greenberg pisao knjigu za englesko govorno područje te da njome on ne niječe identitet hrvatskomu jeziku.
S obzirom na broj sudionika okruglog stola koji su činili ugledni akademici i hrvatski jezikoslovci, veliki odziv slušatelja te golemi publicitet u javnosti, moglo bi se zaključiti kako je to još jedna potvrda vrijednosti knjige i svojevrsna nagrada. Međutim, ono što se čulo u izlaganjima i raspravi bilo je potpuno drukčije intonirano te su uglavnom iznijete negativne ocjene o sadržaju, ne samo kada je riječ o zbivanju na hrvatskom jezičnom prostoru. Budući da se u knjizi govori o raspadu, za Greenberga, jedinstvenog „srpsko-hrvatskog“ jezika koja su dijelila četiri naroda, autoru spomenuta mišljenja ne će biti štetna već dobrodošla, to je svojevrsni kompliment jer negativne kritike iz različitih sredina toga prostora nekomu tko je udaljen, tko gleda izvana i s otklonom na zbivanja u „balkanskom loncu“ samo bi bile potvrda ispravnosti njegovih tvrdnji.