O jeziku roda hrvatskoga

Želja akademika, kako doznajemo, bila je formulirati jasnu argumentaciju za zastupanje jedinstvenosti hrvatskoga standardnog jezika i njegovih posebnosti. Iako sam tekst dokumenta ne donosi ništa novo, reakcije i interpretacije Izjave članova HAZU-a su dvojake.

"Izjava o hrvatskom jeziku ima isto značenje i jednaku težinu kao i povijesna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, koju je donijelo 19 hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija 1967.", izjavio je član Predsjedništva HAZU-a akademik Dubravko Jelčić namjerno ili slučajno otvarajući prostor spekulacijama o pravoj namjeri objavljivanja tog dokumenta. Dio medija stoga je Izjavu prihvatio kao platformu koja potiho zastupa desno orijentiranu tezu da aktualna vlast ne vodi brigu o nacionalnim interesima. Paralela s dobro poznatom Deklaracijom koja je odigrala važnu ulogu kod jačanja nacionalnog identiteta u Hrvatskoj sedamdesetih, smatra dobar dio stručne javnosti, pomalo je nategnuta, jer danas apsolutno nitko ne dovodi u pitanje samostalnost i nezavisnost hrvatskog identiteta. No, ostavimo po strani dnevno političke spekulacije i interpretacije koje su dodatno potpomognute aktualnim prijeporima oko standardiziranja hrvatskog pravopisa i poslušajmo što o izjavi kaže jedan od autora dokumenta akademik Mislav Ježić koji odlučno otklanja bilo kakvu političku pozadinu situacije naglašavajući da je jedina namjera bila dati temelje argumentacije o standardno jezičnim pitanjima: "To nije nikakvo novo otkriće. Samo što je rijetko dovoljno jasno razlikovano pitanje gledišta standardologije od drugih pitanja koja proizlaze iz genetsko-lingvističkog, dijalektološkog ili sociolingvističkog pristupa."

Dakle, jednostavnije govoreći, hrvatski je jedinstveni jezik Hrvata u Hrvatskoj, zatim u Bosni i Hercegovini, gdje su konstitutivni narod te ondje gdje su manjina kao primijerice u Vojvodini. Hrvatski je poseban, zaseban i ravnopravan jezik. Zaista – ništa novo niti sporno. No, dovoljno općenito da dopušta mnoga potpitanja. Ježić ipak tvrdi da zakulisnih namjera apsolutno nema, već da je donošenje izjave bilo potaknuto još dokumentom prošle koalicijske Vlade u kojem je bilo napisano da se treba stvoriti hrvatski standard. Drugi je motiv potekao od ove vlade koja je dala upit kako da se argumentiraju određeni stavovi koji su vladi potrebni, kaže Ježić i nastavlja kako Izjava želi na lingvističkim i pravnim argumentima današnjih standarda ljudskih prava odgovoriti na pitanje kako razgovarati o položaju hrvatskog jezika, što je izuzetno važno imajući u vidu, nadamo se, skorašnji početak pregovora o ulasku u EU: "Doći će svakako do izražaja u organiziranju prevodilačkih službi u tijelima EU-a. Ljudi koji su radili na ovoj Izjavi nisu to radili ni u kakvom posebnom strahu ili panici, što netko želi podmetnuti. Dapače, ja mirno mogu reći da su u europskim institucijama sasvim spremni prihvatiti hrvatski jezik, samo se mi ne smijemo okliznuti u razgovorima o tome."

U dodatku Izjavi akademici se posebno osvrću na problem slavističkih katedri na svjetskim sveučilištima koje još uvijek govore o jedinstvenom jeziku Hrvata, Srba i Bošnjaka: ”Mi ne tvrdimo da svako sveučilište mora osnovati četiri posebna studija, ali kolege lingvisti u svijetu moraju prihvatiti dobro utemeljene argumente da te jezike, kao i književnost i kulturu čiji je on mediji, pojmovno jasno razlikuju.”

Ježić dodaje da je upravo u slučaju lektorata hrvatskog jezika u svijetu situacija osobito zabrinjavajuća jer ih je sve manje, što znači da se posebni napori moraju uložiti u razvoj tog područja na kojem se, prema njegovu mišljenju, ne vodi primjerena kulturan politika. Izjava o položaju Hrvatskog jezika, poručuje Ježić, isključivo je konstruktivan prilog za rješavanje spomenutih procesa i situacija. "Niti je on proizišao iz bilo kakvih drugih političkih pobuda. Ljudi koji su ga radili izrazito su proeuropski orijentirani, dok oni koji to kritiziraju su puno sumnjivije europske orijentacije", zaključuje akademik Mislav Ježić.