Od krezubog ratnika do ikone desnice

Marko Perković Thompson odavno je već općeprihvaćena hrvatska društvena zbilja koju još samo rijetki dovode u pitanje. Na kriptofašističku prirodu njegova postojanja i fenomen tolike popularnosti vraća se tek onda kada mu pravo nastupa ospori netko izvan Hrvatske, kao što je to sada opet slučaj u Bosni i Hercegovini, točnije u Mostaru.

Vrhunski društveni i estetski uzor

Pjevač na čijim se koncertima ekstatično gibaju hrvatski ministri, a poklonici nerijetko šeću odjeveni u majice s likom Ante Pavelića, prometnuo se u vrhunski društveni i estetski uzor. Uz njega i njegove pjesme dočekuju se i slave zlatni olimpijci, ispraćaju ratni zločinci, krste djeca... Na njegovim koncertima može se prikupiti ustaškog znakovlja za omanju bojnu, no u tome u Hrvatskoj nitko, pa ni slovo zakona, ne vidi ništa sporno. Dapače, dobro posjećen društveni događaj predstavlja središte medijske pažnje, to je glazbeni spektakl dostojan izravnog prijenosa na satelitskom kanalu državne televizije.

«Hrvatska ima propise, i prekršajne i kaznene, koji bi se mogli primijeniti na takve pojave, ali uvijek postoji činjenična podloga koju valja dokazati. Mislim da – što se tiče osoba koje nose ustaške kape, zastave i tako dalje – postoji vrlo jasna barem prekršajna odgovornost i da ih se uvijek moglo sankcionirati. A ako bi se pjevale ustaške pjesme, postoji mogućnost zabrane skupa i podnošenja prekršajne, a eventualno i kaznene prijave protiv onih koji u tome sudjeluju», smatra ugledni hrvatski profesor prava i neovisni saborski zastupnik Ivo Josipović.

Za sankcije nedostaje političke volje

Ako pravne mogućnosti sankcioniranja javnih manifestacija ustaštva postoje, zašto se onda ne koriste? «U nekim aspektima konkuriraju različite moralne i pravne vrijednosti. To su s sjedne strane tekovine antifašizma, koje su uostalom i temelj hrvatskog Ustava, a s druge je strane sloboda izražavanja koja se ovdje očito zloupotrebljava. Ja osobno mislim da bi na takvu ikonografiju trebalo reagirati i da za to postoje mehanizmi, ali nedostaje političke volje. Bilo je trenutaka kada se ta politička volja pokazivala, ali ona u široj primjeni nije naišla na dobar odjek», tvrdi Josipović.

Kada ne pjeva «Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara», Marko Perković tuguje nad nepravedno, ali pravomoćno osuđenim hrvatskim ratnim zločincima, ili pak samo opjevava oporu idilu zabrđa, dinarske goleti i neprijatan vjetar, zaziva ikone kolektivne katoličke svijesti i budi stereotipne sentimente koje naš čovjek vezuje uz ideju napuštenog ognjišta. Marko Perković tada čini isto ono što država i njena aktualna vlast čine, primjerice, najskupljim kulturnim projektom izborne godine – izložbom «Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja», nedavno postavljenom u zagrebačkom muzeju Klovićevim dvorima.

Ikona hrvatske svjesne i nesvjesne desnice

Ta izložba, koja predstavlja zabit kao ljupko ishodište, baš kao i rif Perkovićeve gitare predstavlja medij kulturološke i socijalne afirmacije onoga što se veže uz nemili pojam «pasivnog kraja». Ali izložba je prostor otmjenosti, prvorazredni kulturni događaj koji Vlajima ima dati društveni legitimitet, dok koncerti Marka Perkovića – čovjeka koji se iz krezubog ratnika s izvora Čikole, u čijoj je ruci ranih devedesetih umjesto mikrofona stajala puška marke «Thompson», pretvorio u ikonu hrvatske svjesne i nesvjesne desnice – redovito počinju urlikom «Za dom spremni» i predstavljaju kolektivnu ustašku seansu.

Na tome mu ne zamjera samo zagrebački profesor filozofije i donedavni predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora Žarko Puhovski: «On je u nekoliko intervjua i sâm priznao da je izvodio ustaške pjesme, ali nikada nije rekao samo jednu rečenicu koju je trebao reći, kao na primjer ‹Žao mi je, nisam bio pri sebi, napio sam se, ispričavam se›, i vjerojatno bi stvar već drukčije izgledala, kao što nikada za vrijeme koncerata na kojima se pojavljuje mali, ali upadljiv broj ljudi s ustaškim znakovima, nije rekao ‹Nemojte to raditi, prestanite s time›.

Promidžba ideologije i sjećanja na mržnju

On bi time bio obavio svoje kao čovjek i nitko mu više ništa ne bi prigovorio. Uostalom, nitko ne može kontrolirati gomilu kao ni na nogometnim utakmicama. On to ne čini, nego s jedne strane hotimično igra na benignu domoljubnu tematiku, a s druge strane u najmanju ruku dopušta, ako iza scene čak i ne potiče zastupnike radikalnog koljačkog projekta. I zbog toga, prema mom sudu, Thompsona, dok se ne počne drukčije ponašati, treba vrlo oštro kritizirati, jer time promiče ideologiju i sjećanje na mržnju kao nešto dobro.»

No, ni jedan dosadašnji Thompsonov koncert nije izazvao toliko žestoke polemike kao onaj koji se u svibnju trebao održati u Sarajevu u povodu 10. godišnjice posjeta pape Ivana Pavla II. tom gradu. Thompsona da im tim povodom pjeva pozvalo je Katoličko dobrotvorno društvo BiH. Toliko o crkvi i njenim nagnućima. Zabranu je tražila Jevrejska organizacija BiH, Islamska zajednica, Savez logoraša... No, protiv zabrane ustali su tada i najgorljiviji Thompsonovi osporavatelji, rastvarajući ionako mučan bosanski limb.

Puhovski: «Zakazala je matica naroda»

Pa ipak, i u Hrvatskoj ima onih koji nastoje stati na kraj osebujnoj glazbeničkoj reinkarnaciji branitelja iz Čavoglava, tvrdi Puhovski, ali još nedovoljno iz onih krugova društva od kojih bi se to najprije smjelo očekivati: «Sada se to djelomično događa, ali još uvijek imate uglavnom ljevičare, židove i Srbe koji se javljaju za riječ, dok matica – dakle većina ljudi koji su bliski središnjem zbivanju u naciji – smatra ili da se to njih ne tiče ili gotovo sa simpatijama gleda na to što Thompson radi. Tamo dolaze ministri, zastupnici u parlamentu i tako dalje.

On jest neka značajna nacionalna figura, on je upleten u mnoge veoma značajne karitativne akcije i uvijek se kaže ‹Gledajte što on sve dobroga čini, on okuplja po pedesetak tisuća ljudi›, a kad god se nešto pokuša reći, onda se kaže kako su to ljudi kojima smeta sve hrvatsko. I zbog toga imamo stalni nesporazum da ga se službeno doživljava kao bezazlenog dobrotvora i domoljuba, a kada ga se vani dočeka s kritikama, kao što je to nedavno bio slučaj u Sarajevu, a sada i u Mostaru, onda se to shvaća kao napad na hrvatstvo. A taj nesporazum samo osnažuje Thompsonovu funkciju.»

Thompsonu ostaje zapadna strana Mostara

Ima li onda još razborita čovjeka koji će se začuditi nad osudom, što ju je ovih dana na račun Thompsonova ljetošnjeg koncerta u Zagrebu izrekao Vanjskopolitički odbor Europskog parlamenta? Može li se Europskoj uniji spočitati što zbog izostanka reakcije mjerodavnih državnih tijela sada na mala vrata odgađa početak pristupnih pregovora s Hrvatskom u dijelu koji se odnosi na pravosuđe i ljudska prava, koliko god profesor Josipović te dvije stvari ne želi dovoditi u vezu: «Ne bih rekao da je to dvoje u neposrednom odnosu, premda u konačnici funkcioniranje pravne države zacijelo ima veze i s ovim i ja se nadam da će doći vrijeme kada u Hrvatskoj neće biti moguće na taj način zlorabiti slobodu izražavanja.»

Najnoviji zahtjev Mostarskog muftije za zabranom Thompsonova koncerta u tom gradu vjerojatno neće izazvati buru reakcija, jer takvo traženje u gradu koji je ionako podijeljen, a koji se s manifestacijama fašizma sudara na puno važnijim, praktičnim, svakodnevnim životnim razinama, doima se folklorom. Thompsonu u Mostaru ostaje zapadna strana grada, ona nad čijom vizurom strši tridesetmetarski zvonik i koči se pregolem križ, u kojoj postoji ulica Mile Budaka, ona strana na kojoj su se za rata otvarali logori za muslimanske zarobljenike... Na toj strani Thompsona bez sumnje jedva čekaju.