Od revolucije do sporazuma "2 plus 4"

9. studenoga 1989.: Günter Schabowski ležerno najavljuje novu slobodu putovanja za građane DDR-a. Ono što je uslijedilo bio je vrlo emotivan 'veliki prasak'. Iste večeri, nakon te povijesne izjave, tisuće građana Istočnog Berlina je nagrnulo na granične prijelaze. U zapadnom dijelu grada su ih dočekali s oduševljenjem.

13. studenoga 1989.: Hans Modrow, šef Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED) za Dresden, treba spasiti što se još spasiti može. Četiri dana nakon pada Berlinskog zida Narodna skupština ga izabire za predsjednika Vijeća ministara. No, on je vodio već izgubljenu bitku, s obzirom da su zastupnici otkazali bezuvjetnu poslušnost SED-u.

28. studenoga 1989.: Plan u deset točaka koji je u Bundestagu predočio Helmut Kohl odjeknuo je poput bombe. Francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas žalio se kako Njemačka pokazuje "sve veću aroganciju". Doduše, činjenica je da njemačke vlasti nikog prije toga nisu konzultirale. A Kohlov plan je bio put u državno ujedinjenje.

3. prosinca 1989.: Zbog očito bezizgledne situacije zajednički daju ostavku i Politbiro i Centralni komitet - uključujući i Egona Krenza koji je još pokušao spasiti DDR dajući ustupke građanskim pokretima.

19. prosinca 1989.: Emotivni vrhunac bio je govor Helmuta Kohla na ruševinama crkve Djevice Marije u Dresdenu. Tadašnji kancelar je biranim riječima i tonom dirnuo srca desetina tisuća građana Istočne Njemačke. On je govorio o svom cilju - ujedinjenju nacije u miru i slobodi. Međunarodna javnost je impresionirana, a mnogi su s oduševljenjm pozdravili Kohlov govor.

15. siječnja 1990.: Najveći broj sjedišta zloglasne istočnonjemačke tajne policije Stasi je već pod kontrolom građanskih pokreta. Ali, ne i ured u berlinskoj ulici Normannenstrasse. Tamo su bez svjedoka uništavani dokazi o djelovanju državnih njuškala. Dok su se prosvjednici dokopali zgrade, mnogi dokumenti su već bili uništeni.

18. ožujka 1990.: Izbori za zastupnike u Narodnoj skupštini DDR-a. Narodne mase je prije svega uspio mobilizirati Helmut Kohl. Kancelar je okupljao milijune ljudi na trgovima i u pješačkim zonama. No glavnim favoritom se smatrao SPD. A onda se dogodila senzacija: Kohlova građanska koalicija pobijedila je jasnom većinom SPD.

1. srpnja 1990.: Ujedinjenje je već odavno gotova stvar, a predstoji i uvođenje socijalne tržišne ekonomije u Istočnoj Njemačkoj. U Bonnu je 18. svibnja potpisan sporazum o stvaranju ekonomske, monetarne i socijalne unije. Građani DDR-a dobivaju njemačku marku.

15./16. srpnja 1990.: Za Moskvu je dugo najveća prepreka ujedinjenju članstvo nove Njemačke u NATO-u. No, NATO je odredio izrazito defenzivni smjer Saveza. To je umirilo Moskvu. Kohl je na Kavkazu dobio Gorbačovljev pristanak na članstvo ujedinjene Njemačke u NATO-u.

23. kolovoza 1990.: Zastupnici Narodne skupštine DDR-a su izglasali pripajanje Zapadnoj Njemačkoj. Podsmjeh je izazvao komentar Gregora Gysija, šefa Partije demokratskog socijalizma (PDS) , da je Skupština upravo ni manje ni više izglasala "uništenje DDR-a".

12. rujna 1990.: Na kraju se još radilo samo o novcu. Vlada u Bonnu ponudila je Sovjetskom Savezu 12 milijardi maraka za povlačenje Crvene armije iz Istočne Njemačke. No Gorbačov je smatrao da je to malo. Kohl u prvi mah nije želio popustiti, ali je ipak kasnije dodao još tri milijarde. Time je otvoren put za potpisivanje tzv. sporazuma "Dva plus četiri".

3. listopada 1990.: U New Yorku su se ministri vanjskih poslova pobjedničkih sila u Drugom svjetskom ratu odrekli svih posebnih prava na teritoriju obje njemačke države. Narodna skupština održava svoju posljednju sjednicu i DDR napušta Varšavski pakt. Ispred zgrade njemačkog parlamenta u Berlinu točno u ponoć zavijorila se njemačka zastava. Tu se okupilo oko dva milijuna ljudi.