Odlazak Brigitte Mira

Da je bilo po volji njezina oca, Brigitte Mira bila bi nastavnica glazbenoga odgoja – ali ona je htjela pjevati i plesati, a ne svirati klavir. Konačno, rekla je jednom prilikom u nekom intervjuu, bila sam jako slatka, imala sam dobru figuru i strašno duge noge, i struk koji u bez problema mogle obuhvatiti dvije muške ruke.

Rođena je 1910. u Hamburgu, odrasla u Düsseldorfu, u Hannoveru se školovala kao pjevačica i plesačica, a već krajem dvadesetih u Kölnu je dobila prvu ulogu kao Esmeralda u Smetaninoj «Prodanoj nevjesti». Vodvilj u Bremenu, plesni nastupi u Kielu i Grazu, kazališne predstave u Hamburgu – uloge Brigitte Mira bile su toliko mnogostruke kao i postaje njezina umjetničkoga puta. Početkom četrdesetih ipak dolazi do Berlina – budući da je bila polužidovka, nastupala je s krivotvorenim ispravama.

U dobu kada svi drugi misle na mirovinu, Brigitte Mira je napravila preokret u karijeri i od muze lakih nota prerasla je u glumicu s karakternim ulogama. 1972. Peter Zadek je upravo za nju otkrio predstavu Hansa Fallada «Mali čovječe, što sada», a zatim je došao na red Rainer Fassbinder. U njegovom filmu «Strah proždire dušu» Mira je igrala stariju, iscrpljenu čistačicu Emmi, koja je u ljubavi s dvadeset godina mlađim Marokancem i tu ljubav pokušava zaštititi od zloće u okolini. Jedan neizostavni detalj ipak povezuje taj lik i glumicu: ljubav prema znatno mlađem muškarcu. Peti i posljednji suprug Brigitte Mira bio je 20 godina mlađi od nje: «I tada sam još damama savjetovala da ako žele neka se udaju za mlađeg muškarca, kao što sam i ja napravila. Lijepo je živjeti s mlađim čovjekom, ali za to mora postojati i mentalitet. Ne znam ima li to veze s mojim sinovima, koji su vrlo živahni. Kod nas stereo na primjer radi ko luds, što me uopće ne smeta. Zatim, ja sam potpuno luda za jazzom. Čitam suvremene romane i činim sve te stvari koje čistačica Emmi sigurno ne voli.»

Brigitte Mira se nakon Fassbinderove smrti ponovno vratila lakšim sadržajima u televizijskim serijama - u kojima je pak vrlo uvjerljivo prenosila likove tipičnih Berlinčanki, britkoga jezika i tragikomične sentimentalnosti.

Već je zagazila u devedesete kada je zajedno s Helen Vita i Evelyn Künnecke putovala kroz Njemačku i publici izvodila davno već zaboravljene šansone i minitragedije – bio je to vatreni i istodobno komični nastup triju dama koje su zajedno nabrojale 251 godinu. A kada nije bila na pozornici ili pred kamerama, Brigitte Mira opuštala se u svojoj kući u Berlinu, gdje su ju uvijek čekali pas... «Jedan jogi, jedna abesinska mačka – potpuno luda ali divna – i jedna perzijska mačka. tako ih volim. Maze se, žele da ih se miluje, ljubomorni su. Sasvim su slatki.»