Odlazak jednog od posljednjih komunističkih vođa

Poljak Wojciech Jaruzelski, koji je nakon duge teške bolesti u nedjelju (25.5.) preminuo u 90. godini života, je pored Mihaila Gorbačova i Fidela Castra bio jedini živući vlastodržac iz ere koja je završila prije gotovo 25 godina raspadom komunizma. On je svakako bio čovjek čiji život svjedoči o kompliciranom, a često i dramatičnom putu cijele jedne generacije u tom dijelu Europe.

Rođen je 1923. godine u katoličkoj plemićkoj obitelji. U dobi od 18 godina Jaruzelskog su uhitile sovjetske okupacijske snage i deportirale ga u Sibir. Ondje je zajedno sa svojim ocem bio na prisilnom radu. Pritom je zadobio ozljede na oba oka. Tamne naočale, njegov svjetski poznati „zaštitni znak“, bile su posljedica toga vremena.

Kako bi izbjegao sigurnu smrt, Jaruzelski se 1943. godine priključio vojsci koja se u Sovjetskom Savezu formirala pod pokroviteljstvom poljskih komunista. Borio se protiv nacističke Njemačke. Nakon rata je u Poljskoj, koja je tada bila pod kontrolom sovjetskih snaga, ostvario brzu karijeru u vojsci. S 36 godina je unaprijeđen u čin generala, nedugo zatim je postao i član Centralnog komiteta poljske Komunističke partije, a 1968. godine i ministar obrane. Na toj je dužnosti bio suodgovaran za razbijanje „Praškog proljeća“ i masakr radnika koji su prosvjedovali u Szczecinu i Gdanjsku u prosincu 1970. „Bio je jedan od najambicioznijih ljudi koje sam poznavao“, prisjeća se jedan visoki časnik i kolega koji zbog suradnje sa zapadnim obavještajnim službama želi ostati anoniman.

Život pun dramatičnih stranputica

Godine 1981. Jaruzelski si je konačno osigurao mjesto u povijesnim udžbenicima svoje zemlje - mjesto koje je do danas kontroverzno. „Solidarnost“ Lecha Wałęse, prvi sindikat u Istočnom bloku, koji je bio neovisan od komunista, pretvorio se u masovni prosvjedni pokret, a time i u fatalnu prijetnju za cijeli sustav. Jaruzelski je kao predsjednik vlade i šef Komunističke partije proglasio ratno pravo. Tu je odluku do svoje smrti opravdavao prijetećom vojnom intervencijom Sovjetskog Saveza i strastveno ju branio.

Nakon što je u Sovjetskom Savezu počeo proces „Perestrojke“, odnosno reforme sustava, Jaruzelski je doista napravio korak u susret „Solidarnosti“: Odobrio je (polu)slobodne izbore te je nakon velike izborne pobjede demokratske oporbe mirno predao vlast. Mirne promjene, koje su drugim zemljama Istočnoga bloka postale uzor, ne bi bile moguće bez osobne hrabrosti i velikog političkog angažmana bivšeg diktatora u vlastitim redovima.

Jaruzelski je pri kraju svog života za to dobio veliko priznanje – čak i od svojih političkih protivnika koji su nekoć bili proganjani. Fotografija s Lechom Wałęsom iznad njegovog bolesničkog kreveta je vrlo simboličan akt zaokruženja njegovog života – života punog dramatičnih stranputica, preokreta i odluka koji je na kraju ipak doveo do nečega dobroga.