1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Oni pripadaju u Njemačku - kako je jedna građanska inicijativa uspjela izboriti povratak prognanih stranaca

3. veljače 2006

Nad strancima koji u Njemačkoj žive bez prava boravka vječno lebdi prijetnja progona u bivšu domovinu.

https://p.dw.com/p/9Ztt

Na primjer, ako je gradjanski rat, pred kojim su izbjegli, okončan. Ili pak, ako su stupili u sukob s njemačkim zakonom. Pri tom je česta tragika upravo ta da djeca rođena u Njemačkoj, odnosno odrasla djeca takvih izbjeglica ili doseljenika poznaju samo jednu domovinu, naime Njemačku. U zemlji svojih roditelja, čiji jezik često uopće ne govore, oni su stranci. Takva je sudbina progona prijetila i troje Vijetnamaca čiji su roditelji prije puno godina došli u tadašnju Istočnu Njemačku kao radna snaga.

No, njemački sugrađani zauzeli su se s velikim angažmanom da njihovi mladi strani sugrađani mogu ostati u Njemačkoj zajedno sa svojom majkom.

Velik broj oduševljenih pomagačica i pomagača okupio se kako bi priredili dobrodošlicu i uručili dar vijetnamskoj obitelji Le Da, koja je prije dvije godine bila prognana u Vijetnam, da bi sada ipak dobila dozvolu povratka u Njemačku.

«Za čitavu obitelj želim danas našem Donu predati ček, tj. mali početni kapital za malu obitelj koja je ponovo kod kuće, ovdje u gradiću Bleicherode.«

14-godišnji pristojan dječak stoji zbunjeno pred ženom s velikim omotom. On zna da ga svi poznaju, «našeg Dona», kako je izjavila je jedna od pomagačica, Jer Don, koji se na vijetnamskom zapravo zove Tuan, pravi je heroj. To je dječak koji je sa svojom obitelji bio prognan iz Njemačke u Vijetnam, da bi sada ipak bio vraćen u Njemačku, dakako s obitelji. I on je, naravno, trebao uputiti par rieči okupljenima:

«Želim se zahvaliti svim ljudinma koji su nam to omogućili. Zaista sam jako dirnut.»

Pristojno, ali zbunjeno, premeće velik omot u rukama. I u njegovoj školi, u kojoj je ponovo od prije nekoliko dana, svi ga poznaju. Svi u gradiću Bleicherode, a sada i pola Türingena poznaje njegovu priču. Oba roditelja došli su u tadašnji DDR kao radnici pod ugovorom, ostali s privremenom dozvolom boravka, a napokon samo s tzv. Duldungom. No, kada je otac došao u sukob sa zakonom, roditelji i Don sa svojom mlađom braćom po kratkom su postupku bili protjerani u Vijetnam, za djecu - stranu zemlju, čiji jezik ne govore. O svom boravku u Vijetnamu Don pripovijeda: «Po cijele dane sam bio kod kuce. Rano sam odlazio na rad u polje, a popodne ponekad zavirio u školske knjige od ranije.»

Obitelj Le Da u Vijetnamu biva vrijeđana, ne uspijeva se integrirati. Djeca pate, ne mogu se orijentirati. Nakon što se o tome pročulo u Bleicherode, započinje pokret za povratak obitelji. Tadašnja zastupnica Europskog Parlamenta Margot Kessler se prisjeća: «Ujutro nakon izgona vijetnamske obitelji, građani su došli k meni i rekli mi da moram nešto učiniti.»

Europska zastupnica se zauzela. Škola koju je pohađao Don, susjedi, crkvena općina, svi su počeli pisati pisma, peticije, moliti, pregovarati. Osobe s kojima su kontaktirali sezale su od okružnih vlasti za pitanje stranaca do njemačkog predsjednika, od ministra unutarnjih poslova do Njemačkog velespoanstva u Hanoiu. «To su građani Bleicherodea, djeca su ovdje rođena. Oni spadaju u Njemačku, a ne u Vijetnam.»- Wilfried Guder član je građanske inicijative «Povratak». Nakon dvije godine inicijativa urođuje plodom. Veleposlanstvo potvrđuje da se iz humanitarnih razloga savjetuje povratak u Njemačku. Prema zahtijevu, stanovnici gradića Bleiherode-a plaćaju troškove izgona: policijsku akciju, avionske karte troškove uprave, ukupno više od 12 tisuća Eura.

Majka se nedavno s djecom vratila u Njemačku, otac je napustio obitelj i ostao u Vijetnamu. Nakon što su ih pokupili u Frankfurtu, prijatelji, poznanici i sugrađani svečano su ih dočekali u Bleicherodeu. S renoviranom kućicom, namještenom, punim hladnjakom. Majci je ponuđen posao, a Don i njegova braća mogu odmah nazad u školu, pa i ako su izgubili dvije godine. «Želja mi je da završim školu, a to želim i svojoj braći. I nadam se da nećemo morati ponovo u Vijetnam, osim možda za praznike», kaže Don.

Susjedi i prijatelji sada namjeravaju obitelji Le Da pomagati s 500 Eura mjesečno. Posao se znači, kako kažu, nastavlja.

«Mi smo preuzeli odgovornost i lijepo je kad se nekome može spasiti život. U tom slučaju, čovjek se osjeća odgovornim do kraja života.»

Građanska inicijativa koja se založila za povratak vijetnamske obitelji namjerava djecu u svakom slučaju pomagati i pratiti dok ne napune 18-tu godinu života.