Oprez, ruski špijuni (još uvijek) slušaju!

I na našim stranicama smo izvještavali o neuglednom bračnom paru koji je gotovo 25 godina u Njemačkoj špijunirao za sovjetski KGB, a potom i za rusku Služba Vnešnei Razvedki SVR koja je naslijedila Prvi direktorat KGB-a. U listopadu 2011. su uhićeni kao bračni par Andreas i Heidrun Anschlag - i zapravo  sve do kraja suđenja ovog tjedna u Stuttgartu je jedino poznato kako to nije njihovo pravo ime. Kako se doista zovu, to se još uvijek ne zna i zapravo se tek može pretpostaviti da su Rusi. Može biti da se zovu Aleksandar i Olga i jedino što je sigurno jest da su im operativna imena bila Pit i Tina.

Zapravo i prije suđenja koje je počelo ovog siječnja, Njemačka je Rusiji ponudila razmjenu kako bi i jedni i drugi izbjegli neugodnosti procesa. Kako prenose njemački mediji, osobno je ruski predsjednik Putin odbio razmjenu i sve se čini kako je i taj bivši sovjetski obavještajac, u dogovoru s SVR-om, pustio da se agente izvede pred sud. Jer iz postupka bi i oni saznali, što zapadne službe znaju o djelatnostima ruskih špijuna na "neprijateljskom području" - kako u ruskim službama još uvijek zovu Njemačku i Zapad.

Klasična "legenda" špijuna

Isprva, mnogo je toga svjedočilo kako je riječ o špijunima koji se koriste metodama "kamenog doba" o kakvim smo čitali još u starim špijunskim romanima. U listopadu 1984. je u austrijskom okrugu Wildalpen jedan pravnik prijavio boravište svog klijenta, Andreasa Anschlaga koji je rođen 1959. u Argentini. Mada to nije osobito čudno (sjetimo se, i mnogi Austrijanci su nakon Drgog svjetskog rata imali dobrih razloga pobjeći u Južnu Ameriku) sud je utvrdio i da su svi ti dokumenti bili krivotvoreni, a i da je službenik austrijske općine dobio 3.000 šilinga (oko 200 eura) da ne postavlja "glupa pitanja".

Nedugo nakon toga se pojavila i Heidrun sa dokumentima koji su tvrdili da je rođena 1965. u Peruu i da joj je majka bila Austrijanka. Pretpostavlja se da su oni već tada bili bračni par, ali su se opet vjenčali i u Austriji - i dobili "čiste" austrijske papire. Nakon toga su se uputili u Njemačku, u Aachen gdje je Andreas studirao strojarstvo. Praktično od onda su živjeli neuglednim životom, a maska je bila potpuna kada su 1991. dobili i kćer.

Jer, tužiteljstvo raspolaže dokazima - uhvaćenom radijskom komunikacijom - kako su još od 1988. sakupljali informacije za Moskvu. U Njemačkoj su se na koncu smjestili u Michaelbachu nedaleko od Marburga i Andreas se zaposlio u prodavaonici automobila udaljenoj čak 350 kilometara - što je bila dobra krinka kad ga čitav tjedan nije bilo kod kuće.

Doušnik iz Nizozemske

Zapravo - i barem koliko je poznato, glavna zadaća im je bila sakupljanje podataka od špijuna kojeg su uspjeli pridobiti da im dostavlja podatke. Riječ je o Raymonu Valentinu Poeterayu, službeniku nizozemskog ministarstva vanjskih poslova i njegov motiv je također star koliko i čovječanstvo: novac. Jer, on nije bio osobito visoki službenik, a plaća mu je bila jedva oko 2.500 eura. Povrh toga mu je žena bila bolesna, tako da se zadužio preko glave.

Nakon što je ovaj bračni par otkriven, mediji su izvještavali o upravo nevjerojatno primitivnim metodama sakupljanja i prenošenja informacija: o USB-memorijskim karticama zakopanima u zemlju, o "mrtvim" sandučićima kakve smo gledali još u crno-bijelim špijunskim filmovima. Doduše, navodno su koristili i jedan blog nogometnog prvenstva kako bi, u prikrivenim značenjima, komunicirali s Moskvom.

Ipak, "procurilo" je da su i Rusi gledali Jamesa Bonda i da su svoje agente opremili i najnovijom opremom kojom su komunicirali preko ruskih obavještajnih satelita. Njemački - ali i obavještajne službe Amerike i Izraela jedva čekaju kraj suđenja kako bi iz sudskog arhiva malo bolje pregledali prijenosno računalo optuženih koje, kako javljaju ovdašnji mediji, predstavlja posljednju riječ špijunske tehnike. Niti taj "niži službenik" nizozemskog ministarstva nije bio baš beznačajan: preko njegovog stola je prolazilo pravo brdo dokumenata NATO-a i Europske unije, tako da je to bio pravi zlatni rudnik za Ruse.

U svakom slučaju, Moskva je bila zadovoljna radom bračnog para u Njemačkoj: od nagrada za uspješan rad su uspjeli "staviti na stranu" čak 690 tisuća eura - iako sud u Stuttgartu nije uspio utvrditi, gdje je taj novac. Povrh toga, Andreas je i unaprijeđen u "voditelja odjela" - makar se taj odjel izgleda sastojao samo od njega i njegove žene. Ali je bio i dovoljno tašt da se nakon toga čak i na prijavnim listićima hotela potpisuje kao "vod. odj."

Sud u Stuttgartu nije imao poteškoća već i iz ovih dokaza osuditi "Andreasa" na šest i pol i "Heidrun" na pet i pol godina zatvora. Osobito je špijunki bilo stalo da njihova kćer bude pošteđena od osude i oboje je uporno tvrdilo kako ona ništa nije znala o njihovoj špijunskoj djelatnosti. Osuda je manja nego što je tražilo tužiteljstvo, ali još uvijek nije izvjesno, da li će osuđeni uložiti žalbu - ili će se ipak provesti "trgovina" s Rusijom.

Ima ih još - mnogo!

Jasno je kako su uhićenje i postupak ovog špijunskog bračnog para provele njemačke službe - ali je očito i kako je to rezultat međunarodne suradnje. Osobito su pomogli Austrijanci, ali i američke službe su očito Nijemcima dale dobre savjete. Isto tako, njemački list Spiegel navodi kako bi upravo Amerikanci željeli "izvući" od Rusa Valerija Miahilova, agenta kojeg su pak oni uspjeli navesti na špijunažu - i kako su Nijemci već dali do znanja kako bi mogli pristati na takav "deal".

Jer, austrijske službe su dale do znanja kako bračni par Anschlag nipošto nije jedini koji je preko te zemlje stekao "čistu" prošlost za špijuniranje zapada. Koliko još takvih špijuna ima - o tome se može samo nagađati, ali se procjenjuje kako ih samo u Njemačkoj ima još nekoliko desetaka.