1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ostavinske rasprave na njemacki nacin

Britta Kleymann7. siječnja 2005

Prizor je to kakav susrećemo u brojnim filmovima: nakon sahrane ožalošćena obitelj okupila se u uredu javnoga bilježnika kako bi nazočila otvaranju pokojnikovog testamenta. Iako se ostavinske rasprave održavaju pod službenim nadzorom, često zna doći do svađe. Poglavito onda kada ne postoji oporuka kojom bi pokojnik odredio što kome ima pripasti nakon njegove smrti.

https://p.dw.com/p/9Zut
Foto: dpa Zentralbild

U Njemačkoj je to vrlo čest slučaj. Ankete pokazuju da 70 posto Nijemaca ne vodi brigu o vlastitom testamentu. Jan Bittler je direktor njemačke Udruge za ostavinsko pravo i imovinsko naslijeđe. Kao odvjetnik dobro je upoznat s ovim problemom:"Mislim da se radi o strahu od pomisli na vlastitu nadolazeću smrt, a možda i o ponašanju tipa: pa što onda, nakon mene potop, čemu sve to, mene tada ionako više neće biti..."

Fenomen je poznat i psiholozima: tko za života razmišlja o podjeli imovine nakon svoje smrti, oporuku često doživljava kao vlastitu smrtnu presudu. U njemačkim obiteljima k tome jedva da se i razgovara o novcu...: koliko mama i tata imaju na tekućem računu, sina i kćer ne tiče se niti malo. A nakon smrti jednoga od roditelja među potomcima izbija svađa. Pritom uopće ne mora biti riječi o vilama, nakitu ili vrijednosnim papirima. Tipična ostavština izgleda posve drugačije:"U većini slučajeva ostavštinu predstavlja obiteljska kuća za koju se mukotrpno štedjelo, koju se mukotrpno otplaćivalo, nakon čega je možda preostalo još nešto imovine. No, imovina nije isto što i novac. Potomci se često spore oko predmeta sitne materijalne, ali velike osobne vrijednosti: tko će dobiti bakin servis za kavu s cvjetnim ukrasima koji se koristio nedjeljom, kome će pripasti starinski sat iz dnevne sobe sa svojim umirujućim otkucajima, čiji će ubuduće biti klavir što smo ga kao dijete tako rado svirali?"

Svađe oko naslijeđa u Njemačkoj vode se u svim društvenim slojevima – čak i onda kada se čini da imovine ima dovoljno za sve. U takvim slučajevima sporna je navodno nepravedna raspodjela ostavštine. Odvjetnik Jan Bittler o tome kaže:"Kada jedna strana dobije zemljište u vrijednosti od 200.000, a druga od 400.000 eura – postavlja se pitanje: mora li strana kojoj je pripalo vrijednije zemljište drugoj isplatiti 100.000 eura odštete ili ne? Takve parnice vrlo se često i olako vode i na sudu."

U slučaju pravno nedostatno regulirane ostavštine svi potomci – bez obzira da li muški ili ženski – tvore takozvanu zajednicu nasljednika koja o svemu mora odlučiti zajednički. Zajedno moraju potpisati svaku doznaku s tekućeg računa pokojnika, zajednički se moraju usuglasiti oko svakog renoviranje naslijeđene kuće... Unaprijed je jasno da mora doći do razdora – poglavito stoga što svatko ima drugačije predodžbe o tome kako bi imovinu valjalo raspodijeliti. Ostavinski sporovi mogu trajati godinama. Braća i sestre poštu u takvim slučajevima znaju razmjenjivati isključivo posredno preko odvjetnika. Ne pođe li ni njemu za rukom da pronađe rješenje s kojim bi svi bili zadovoljni, može se dogoditi da nikome ne ostane ništa:"Ukoliko se nasljednici ne uspiju usuglasiti oko daljnje raspodjele ili, pak, zajedničke prodaje pojedinih predmeta, moglo bi u krajnjem slučaju doći do dražbe. Treće osobe tada bi se s osmjehom na licu mogle nadmetati za vjerojatno vrlo jeftine dijelove ostavinske mase."

Otežavajuća okolnost je da obiteljske veze u Njemačkoj postaju sve kompliciranije. Brakovi više ne traju doživotno, razvedeni parovi zasnivaju nove obitelji. Taj trend ima odraza i na ostavinsko pravo, pojašnjava Bittler:"Pritom, naime, valja paziti da svako dijete, svaki potomak rođen tijekom vremena, dobije svoj dio nasljedstva – a to znači i djeca iz prvog braka, djeca iz prethodnih izvanbračnih veza itd. Oni mogu tvoriti zajednicu nasljednika, na primjer sa suprugom iz drugog braka. No, sumnjam da to i emocionalno ima smisla. Stoga bi valjalo poduzeti određene mjere, možda u prvome redu radi zaštite prava supruge."

Pravnici savjetuju: tko želi spriječiti razdor među nasljednicima, trebao bi na vrijeme razmisliti na koji će način kasnije biti raspodijeljen njegov imetak – sve i ako mu je vrijednost zanemariva. Pritom nitko ne bi trebao čekati dok navrši 85. godinu života. Testament ima smisla i u mladosti kako se, primjerice, 35-godišnja supruga nakon iznenadne smrti svojega muža sa svekrvom i svekrom ne bi morala sporiti oko zajedničke kuće. Pravodobno sastavljena oporuka ne mora nužno biti i poslovična "posljednja volja". Testament je, naime, u Njemačkoj moguće promijeniti u svako doba, kadgod se to želi.