Otimanje zemlje kao šansa lokalnog stanovništva?

Proteklih godina 32,9 milijuna hektara zemlje u državama u razvoju i državama ubrzanog razvoja dano je u zakup inozemnim investitorima ili je prodato - riječ je o površini veličine Njemačke. O dodatnih 54 milijuna hektara se trenutno pregovara. To su procjene mnogobrojnih međunarodnih nevladinih organizacija. Tek od prije nekoliko godina je fenomen poznat pod imenom "otimanje zemlje" (land grabbing) dostigao ove dimenzije. Kada su 2008. cijene živežnih namirnica na svjetskom tržištu trostruko porasle, porasao je i interes za jeftinu zemlju na kojoj se može razvijati poljoprivreda.

Među zainteresiranim državama su i one s nedovoljno vlastitih namirnica, kao što su Saudijska Arabija ili Indija, i koje na agrarnim površinama u inozemstvu žele uzgajati poljoprivredne proizvode za vlastito stanovništvo. I veliki koncerni živežnih namirnica zakupljuju ili kupuju tisuće hektara velikih površina i proizvode u industrijskom stilu - na primer krumpir, soju ili biljke za gorivo. Tu su i financijski investitori koji jeftinu zemlju vide kao mogućnost za zaradu putem špekulacija s rastućim cijenama.

Velika rasprodaja zemlje

Otimanje zemlje je prisutno skoro u svim područjima svijeta, ali prije svega u Latinskoj Americi, Aziji i subsaharskoj Africi. Prema izveštajima više nevladinih organizacija etiopijska vlada izdvaja četiri milijuna hektara za zakup. Trajanje ugovora i do 99 godina, kao i više nego niske kamate za zakup, dijelom niže od jednog eura po hektaru i godini, privlače investitore iz inozemstva.

Krađa zemlje se često odvija na granici ilegalnog. U mnogim afričkim državama, sva zemlja je u državnom vlasništvu. Vlade u zakupu i prodaji agrarnih površina vide mogućnost za punjenje državnih blagajni. Zemlja koja se „iznajmljuje“ ili prodaje se najčešće nalazi u vrlo plodnim predjelima, s dobrom pristupačnošću izvorima vode. Pojedine vlade govore o "zemlji koja se ne koristi", iako mnogi mali poljoprivrednici već stotinama godina nju koriste za uzgoj i stoku. Posljedice za stanovništvo su najčešće duboke. Oni se moraju odvojiti od zemlje na kojoj su izgrađena njihova sela. Stotine tisuća malih poljoprivrednika je tako već izgubilo svoju egzistencijalnu osnovu.

Krađa zemlje kao šansa?

Pa ipak, Svjetska banka i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) ističu šanse na osnovu investiranja u zemlju. Jer, investitori donose tehnologije i stručno znanje u ciljne države. Tako bi mali poljoprivrednici mogli naučiti o metodama velikih agrarnih preduzeća. I lokalna infrastruktura bi bila poboljšana. Ali mnoge države su pre svega zainteresirane za punjenje državnih blagajni a mnogo manje za napredak dotičnih područja.

Smjernice UN-a, usvojene u svibnju 2012. godine predviđaju da bi se položaj malih poljoprivrednika i lokalnog stanovništva ipak mogao poboljšati i ojačati. Tijekom sklapanja poslova, ubuduće bi se trebali više uzeti u obzir i njihovi interesi. Do sada su smjernice vrijedile samo na papiru budući da su vlade same odlučivale žele li ih primjeniti ili ne.