Otmice u Iraku ne moraju uvijek završiti tragično

«To je potpuni očaj, apsolutni strah» - tako svoje zatočeničke dane u Iraku opisuje Giuliana Sgrena, talijanska novinarka koju su u 4. veljače ove godine oteli pripadnici skupine «Mudžahedini bez granica». Otmica je za nju, kaže, bila stravičan šok, isprva uopće nije shvaćala što joj se događa. Otmičari su je tretirali kao zatvorenicu, ali ističe da joj u materijalnom smislu ništa nisu uskraćivali: imala je dovoljno hrane, vode, pa i lijekova. No, dane je provodila u potpunoj neizvjesnosti, strahu i iščekivanju, ne radeći ništa. Nije imala novine, knjige, pa čak ni papir i olovku, a trenuci nade u vlastito preživljavanje i oslobađanje bivali su sve rjeđi.

Nakon 4 tjedna, zahvaljujući akciji talijanskih tajnih službi, a prema pisanju brojnih talijanskih medija, i visokoj otkupnini, Sgrena je oslobođena. Nažalost, sreću zbog njezina oslobađanja zasjenilo je ubojstvo tajnog agenta Nicole Caliparija koji je sudjelovao u akciji, a i sama Sgrena pukim je slučajem izvukla živu glavu. Na njih su, dok su se kamionetom kretali prema avionu koji ih je trebao prevesti u Italiju, na jednoj kontrolnoj točki zapucali američki vojnici. Sgrena se prisjeća: «Tek što smo pomislili kako je opasnost prošla, nakon što su me otmičari predali Talijanima, na nas se obrušila kiša metaka, a naš vozač nije im uspio ni objasniti da smo Talijani. Bilo je užasno...»

«Kada ste talac, ne znate što će biti sutra. Mogu vas osloboditi, mogu vas ubiti, možete čekati tjednima, 6 mjeseci ili 2 godine. Nalazite se pod velikim pritiskom, u izuzetno teškoj situaciji jer okruženi ste naoružanim maskiranim ljudima. To je jako teško iskustvo», ispričao je nakon oslobađanja Georges Malbrunot, francuski novinar otet također u Iraku, zajedno sa svojim kolegom Christianom Chesnotom, u kolovozu prošle godine. Oslobođeni su tek nakon 124 dana, zahvaljujući djelovanju francuske vlade koja ni dan danas ne želi otkriti pojedinosti o toj akciji. Iako su mediji jednoglasno pisali kako je u tom, ali i u slučaju oslobađanja novinarke lista Liberation, Florence Aubenas, bila plaćena vrlo visoka otkupnina, to nikada nije bilo i službeno potvrđeno. Generalna direkcija za vanjsku sigurnost, odjel francuskog ministarstva vanjskih poslova zapravo vrlo rijetko objelodanjuje svoj rad. Službeno, taj odjel broji oko 2800 civilnih i 1300 vojnih suradnika, uz naravno nebrojeno informanata i kontakt-osoba na terenu, a u pravilu surađuju i sa srodnim službama drugih zemalja.

U slučaju Giuliane Sgrene moglo se čuti kako joj je u preživljavanju pomoglo poznavanje arapskog jezika i običaja, no sama ističe primjer suradnice britanske organizacije Care, Margaret Hassan, koja je, usprkos svemu tome, u studenom prošle godine brutalno ubijena. «Tijek otmice ovisi isključivo o tome tko su otmičari», kaže Sgrena i dodaje kako njihov motiv, ma tko oni bili, nikada nije isključivo novac, već uvijek i politika. Smatra da je spašena i oslobođena ponajviše zbog dobro provedenih pregovora, ali i zato jer su se za nju zauzeli brojni građani na organiziranim prosvjedima diljem Italije, ali i svijeta. «Upravo to je ono što moramo činiti – krenuti u akciju!», poručuje Sgrena koja će, kako sama kaže, još jako dugo osjećati posljedice ovog nemilog događaja. «Pokušavam izdržati i prevladati vlastite strahove. Ali jedno je sigurno, moj život više nije ono što je nekada bio», s tugom zaključuje. Iako izuzetno hrabra, uporna i profesionalna, u Irak se više ipak ne namjerava vraćati, a sve strance koji se spremaju u tu zemlju upozorava na ozbiljnu opasnost. «Čim nogom kročite na iračko tlo, ušli ste u rat!», preventivno poručuje Giuliana Sgrena.