Peruanska metropola bez vode

Maria se još dobro sjeća kada je u četvrti Huayacan vodu morala još kupovati od mafijaša. Taj unosni posao je preuzeo organizirani kriminal i još do prije dvije godine je i u njenu četvrt svakih nekoliko dana slala kamion-cisternu. Voda je bila gotovo luksuz - za kubični metar su tražili 10 solesa, gotovo 3 eura.

Jer voda je u Limi rijetkost. To je grad koji je nastao na ušću rijeke Rio Rimac u Pacifik na obroncima Anda, ali ta rijeka se - osobito u zimi - pretvara u tek neugledan potočić. Na taj način, gotovo 40% višemilijunske metropole nema pristupa čistoj vodi i sustavu kanalizacije. Gotovo milijun stanovnika nema drugog izbora nego kupovati vodu od mafije ili koristiti vodu iz bunara koje su sami izbušili.

Leglo štetočina i zaraze

Ali ni ti bunari nisu rješenje, objašnjava Educardo Cascon, direktor državnog vodovoda SEDAPAL. "Bunari privlače štakore i muhe i oni su pravo gnijezdo svih mogućih zaraznih bolesti." Na koncu ispada još skuplje onda liječiti te ljude, nego da im se izgradi pristojan vodovod.

Četvrt Huayacan je siromašna i to je gotovo kaotična nakupina koliba od kamena i ilovače koje su niknule na obroncima predgrađa Lime. Ali ipak se nešto promijenilo: u međuvremenu svaka koliba ima svoj priključak na vodovod - ne na kraju, financirano i uz pomoć njemačke banke za pomoć u razvoju KfW. Kubični metar vode koju dovodi SEDAPAL je mnogo jeftiniji - tri solesa, tako da i Maria može prati svoje posuđe bez mnogo razmišljanja koliko će vode potrošiti.

Još prije pet godina je vlada Perua pokrenula akciju Aqua para todos - Voda za sve. Zadaća koja je povjerena direktoru Casconu glasi: u tri godine sve Limeños- kako se nazivaju građani Lime - opskrbiti svježom vodom. To nije nipošto jednostavna zadaća: "Lima leži u pustinji. Nalazimo se u području izuzetne nestašice vode." Casconu kao usporedba još jedini pada na pamet Kairo: "Taj grad ima 15 milijuna stanovnika i leži u pustinji. Ali Kairo ima Nil kojim svake sekunde prolazi 2840 kubičnih metara vode, a Lima sa njenih gotovo devet milijuna stanovnika ima tek Rio Rimac u kojoj, za sušnih razdoblja, prolazi samo 10 kubičnih metara vode u sekundi."

Neviđeno rasipanje dragocjene vode

Što je još gore, u Limi jedva da ima ikakvih prirodnih izvora, a povrh toga se direktor vodovoda po čitave dane mora svađati s ministrima za više novca i boriti se s korupcijom u vlastitoj instituciji. Ponekad poželi poslati sve do đavola i vratiti se na katedru privatnog sveučilišta gdje je bio profesorom dok nije postao direktor vodovoda.

Ali onda bi i on sam bio tek jedan od običnih Limeñosai to u doba dok čitava metropola, otvorenih očiju, srlja u propast. Jer vode ima sve manje, a osjeća se već i promjena klime. Ne pada dovoljno kiše tako da se i preostali izvori počinju sušiti. S druge strane, ne samo da stanovnika Lime ima sve više, nego se voda upravo rasipa u razmjerima od kojih i direktoru vodovoda zastaje dah.

Jer prosječna potrošnja vode u Limi iznosi oko 240 litara po stanovniku - na dan! To je veća potrošnja nego i u Njemačkoj: "Mi živimo u pustinji i trošimo više vode nego Nijemci gdje je obilje vode", žali se Cascon. Naravno, nije Maria i ostali "obični" stanovnici oni koji troše više nego jednu punu kadu vode na dan, nego industrija koja uopće ne gleda koliko vode troši.

Strah od bijesnih građana

"Voda je u Limi previše jeftina, i to nije u redu." Voda je jeftinija čak i nego što košta njena nabava: kubik vode državno poduzeće SEDAPAL košta 20, ponekad čak 30 solesa, a taj isti kubik prodaje za tri solesa. Cascon svaki puta ministre pokušava natjerati da povećaju cijenu za vodu, ali političari ne žele niti čuti o tome. Jer ako povise cijenu, to će građane istjerati na ulicu protiv vlade - i tu onda ispašta direktor vodovoda.

Jer siromašnim stanovnicima Lime poput Marie je i ovih tri solesa po kubiku - previše. Upravo joj je SEDAPAL isključio vodovodni priključak i Maria priznaje: "Ponekad zaboravim platiti račun za vodu." Ali tu je već susjeda koja je spremna pomoći Mariji i njenom sinu starom tri mjeseca i onda će opet ići po vodu s kantom kod susjede: "Dijelimo ono malo što imamo."

Jer opet dati otvoriti vodu je skupo. Ne samo da mora platiti sve zaostatke, nego priključenje košta još gotovo 100 solesa (tridesetak eura). Može li si uopće priuštiti toliko novca? Maria sliježe ramenima: "Snaći ćemo se nekako."

Ako ništa drugo, pred kućom je još malo zemlje. Možda će prodati zemlju da tamo bude sagrađena još jedna koliba. Kupac će se lako naći, jer svi žele doći u glavni grad. Makar je u pustinji i makar veoma brzo neće biti vode za sve.