1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Pitanje državne odgovornosti – slučaj Osthoff

Peter Phillip27. prosinca 2005

Njemačka arheologinja Susanne Osthoff, koja je 18. prosinca oslobođena iz zatočeništava iračkih otmičara, u kojem se nalazila preko tri tjedna, izjavila je kako se, bez obzira na upozorenja njemačkih političara, namjerava ponovno vratiti u Irak.

https://p.dw.com/p/9ZEs
Susanne Osthoff
Susanne OsthoffFoto: dpa

U njemačkoj se javnosti postavlja pitanje je li njemačka vlada, koja je uložila ogromne napore, a vjerojatno i finacijska sredstva – dužna intervenirati u slučaju da Suzanne Osthoff ponovno bude oteta.

Malo tko može imati razumijevanje za odluku Susanne Osthoff da se vrati u Irak i tamo nastavi s radom, pogotovo ne oni koji su se tjednima zalagali za njeno oslobađanje. Ponovno se postavlja pitanje, na koje ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier nije ranije htio odgovoriti zbog političko-moralnih obzira, dok je sudbina otete još bila neizvjesna. Pitanje glasi: u kolikoj je mjeri država obavezna spašavati građane koji se usprkos službenim upozorenjima, svijesno izlažu opasnostima?

Na to pitanje nema jasnog odgovora. Dakako da je država dužna voditi računa o svojim građanima – građani moraju biti sigurni da će im u slučaju potrebe država priteći u pomoć. No građani moraju i sa svoje stane pokazati barem minimum odogovornosti za svoje postupke. Oni isto tako moraju shvatiti da obveze države proističu iz načela solidarnosti koji obvezuje obje strane – i državu i građane. To nije jednosmjerna ulica i dopuštenje za lakomisleno ponašanje samovoljnih pojedinaca.

Istodobno država se ne može tako lako odreći svojih obveza. Obveze države ne prestaju samim upozorenjem građanima da ne putuju u neku zemlju. U najboljem se slučaju može zaprijetiti financijskim sankcijama, kao što je to bio slučaj s turistima otetima u Sahari, za koje je država trebala uložiti puno muke i novaca. U slučaju Osthoff to nebi imalo nikavog učinka, jer ona ne raspolaže tolikim novcem. Osim toga ona nije išla u Irak da bi se tamo vozila džipom po neprohodnim krajevima, već da pomaže ljudima u nevolji. Ona je to posljednjih godina i radila i zbog toga zaslužuje pohvalu i poštovanje i nikakav državni proglas ne bi je smio spriječiti u pružanju humanitarne pomoći. No u posljednje vrijeme Susanne Osthoff ne bavi se pružanjem pomoći ugroženim Iračanima već restauriranjem jednog povijesnog zdanja na sjeveru zemlje gdje žive Kurdi. Bez obzira koliko je to značajno s kulturno- povijesne točke gledišta, za to se ne stavlja ne kocku vlastiti život. Za takve akcije Ostohoff ne može očekivati solidarnost njemačke države i njenih građana.

.