Plaćeni ubojica nacionalnih gospodarstava

U našoj gospodarskoj panorami doista se još nikada nismo bavili knjigama, ali jedno djelo amerikanca John Perkinsa koje je upravo prevedeno na njemački u izdanju "Riemann Verlaga", zaslužuje biti iznimka. Jer knjiga nosi naslov "Ispovjest jednog ekonomskog plaćenog ubojice - na putu u službi gospodarske mafije" i autor tvrdi kako je - indirektno u ime američke vlade i određenih korporacija bliskih Washingtonu - proputovao mnogo zemalja sa samo jednim ciljem: da uništi tamošnja gospodarstva.

Metoda ekonomskog plaćenog ubojice, kako ispovjeda Perkins, je veoma jedostavna: njegov zadatak jest da izradi studije razvoja neke zemlje pod određenim infrastrukturnim pretpostavkama - i da pritom besramno pretjera u planiranom razvoju. Konkretno njegov posao za savjetničku tvrtku "MAIN" od 1971. do 1981. bila je procjena potrošnje električne energije - karijeru je počeo na otoku Javi u Indoneziji - i da na temelju stope gospodarskog rasta i preko 15%, uvjeri Svjetsku banku i ostale financijere da zaspe zemlju kreditima. Naravno, za takav gospodarski atentat je potrebno dvoje: pohlepni lokalni političari koji su spremni naručiti skupe igračke kakve zapravo ne trebaju niti ih se mogu priuštiti - prevelike elektrane za Ekvador ili zračne luke u Središnjoj Americi - i koji se nadaju imati i osobne koristi od takvog posla a sa druge strane, podjednako pohlepni američki koncerni koji onda grade takve projekte - a kad se planirane stope rasta pokažu kao iluzorne i kada dotična zemlja dospije u poteškoće, da onda za par kikirikija dođu do vrijednih sirovina zemlje koju su uzeli na zub. Jer Perkison je jasan: ako kredit i bude odobren, gotovo nikad niti cent ne napusti Sjedinjene Američke Države nego iz središta Svjetske Banke preseli na račune tvrtki poput Bechtla ili Halliburtona. Dakako, uvijek i iznova se poslovi vrte oko nafte - tako je bilo i u Indoneziji a Perkins podsjeća i na prvi slučaj takve ekonomske likvidacije: na slučaj Irana kada je 1953. američki predstavnik CIA u toj zemlji praktično izazvao puč protiv demokratski izabranog predsjednika Mohammad Mossaddeqa jer se drznuo nacionalizirati imanja naftnih kompanija koje su crpile naftu u toj zemlji i na njegovo mjesto dovesti pro-američki nastrojenog šaha. Dakako, uloga američke tajne službe u Iranu je bila nešto poput "javne tajne" ali Perkins tvrdi kako su američke tajne službe nastavile sa takvim poslovima u mnogim zemljama - sa tek malo više smisla za tajnost. I sam Perkins smatra kako je njegova karijera zapravo počela aplikacijom u američku supertajnu službu NSA - ali mu je umjesto toga došao čovjek iz savjetničke tvrtke MAINE, ponudio mu sjajno plaćen posao savjetnika i uvijeno rekao kako mu je to "zapravo isto" kao i da radi i za NSA - ali da nikad nikome ne smije reći ni što je niti što zapravo radi.

Sa druge strane, zapravo ništa što Perkins u svojoj knjizi piše nije nešto osobito novo - ali obzirom na izbor ultrakonzervativnog Paula Wolfowitza na čelno mjesto Svjetske banke i uopće, i više nego tijesne veze klana Bush sa "velikim" američkim koncernima, jasno je ova knjige izazvala golem interes i sprema se njen prijevod u čitavom nizu zemalja od Italije pa do Japana. Usprkos toj slavi, kada Perkins tvrdi kako mu je za karijeru u MAINE-u više pomoglo njegovo iskustvo kao novinar školskog lista nego njegovo - ne osobito školovanje u ekonomskim znanostima jer za takve "frizirane" izvještaje je nekakvo veliko znanje bilo više smetnja nego pomoć, nakon čitanja knjige ipak se mora reći da ni kratkotrajno iskustvo u novinarstvu - a očito niti pisanje izvještaja za MAINE o konjukturi Paname, Saudijske Arabije ili Kolumbije - nije jamstvo da netko napiše i dobru knjigu. Već na prvim stranicama počinje lamentacija Perkinsa o "korporokraciji" - kako on zove ovakvu novu vrstu kolonijalizma u kojoj su korporacije, a ne države akteri podjarmljivanja - koja ne prestaje praktično do posljednje, gotovo 400 stranica debele knjige. Na taj način doista dolazi u pitanje vjerodostojnost onoga što je pisano - jer graniči sa čudom da neka tvrtka koja je, kao što Perkins tvrdi za MAINE, uživala golem ugled u poslovnom i bankarskom svijetu, postavlja na čelo jednog svog super-tajnog odjela osobu koja još na početku karijere izvještava o svojim provalama grižnje savijesti - pa makar taj MAINE onda i propao početkom osamdesetih.

Da se razumijemo - ništa što Perkins tvrdi nije bez realne osnove, niti je njegov bijes bez razloga - i već je to razlog ipak se prihvatiti te knjige. Mnogo toga, od Iraka pa do zemalja bivšeg Istočnog bloka, je pokazalo da korporacije upravo tako djeluju prema zemljama iz kojih se nadaju crpiti njihova bogatstva: prvo pokušavaju sa mrkvom, a ako ne ide, onda dolazi batina. Ali ono što je do sada nedostajalo bilo je doista iskreno svjedočanstvo nekoga, tko je doista vukao konce. Da li je to bio John Perkins, niti nakon posljednje stranice nije baš posve jasno: glavni izvori informacija, obilno korišteni u knjizi, nisu nekakvi super-tajni izvještaji nego najobičniji novinski isječci.