Plivačka štafeta kroz nekadašnju "otrovnu juhu"

Još koncem osamdesetih, već i pomisao da se pliva makar samo 500 metara kroz rijeku Labu bila je grozna, značilo bi to i zajamčen boravak u bolnici - a niti izabrati svoje mjesto na groblju prije te akcije nije bila loša ideja. Ribolov? Čak i da uhvatite neku od tvrdoglavih ribica koje su tek nekim čudom preživjele, za jelo ste je mogli dati samo smrtnom neprijatelju.

Ali ove subote (23. lipnja) kreće plivačka štafeta upravo po toj rijeci Labi. Prostire se na 19 etapa i ide od Bad Schandaua u Saskoj pa sve do brane kod Geesthachta u pokrajini Schleswig-Holstein, nedaleko od Sjevernog mora. U doba kada su o toj rijeci govorili kako je "otrovna juha" i "kemijski kanal" tako se nešto nije moglo niti pomisliti. Stanje niti danas nije savršeno - ali se barem voda rijeke oporavila i brže nego što se mislilo.

Još u osamdesetima je pobudilo pozornost čitave Njemačke kada je tadašnji njemački ministar okoliša, kršćanski demokrat Klaus Töpfer iz oklade koju je dao biračima, krenuo na kupanje u rijeku Rajnu. Doduše, navukao je neoprensko odijelo, ali i ono mu je malo moglo pomoći protiv kemikalija i otrova u vodi: "Reakcije na moj 'prelazak Rajne' su bile politički izuzetno negativne. Za mene niti onda nije bila utopija očekivati da naše velike rijeke poput Labe ili Rajne budu tako čiste da se u njima može i plivati."

Neka Zapad "uživa" u našoj kemiji...

A dok su kod Rajne najvećim dijelom njezinog toka sami Nijemci "zaslužni" za njezinu prljavštinu, kod Labe je to bilo mnogo kompliciranije. To je bila rijeka koja je s Istoka prelazila na Zapad i tamo se ulijevala u Sjeverno more. U radničkim rajevima Čehoslovačke i Istočne Njemačke je zato doista bila posljednja briga što se to baca u Labu i što će to otići u zapadnu, Saveznu Republiku Njemačku. Nedugo nakon pada Berlinskog zida je tjednik Spiegel objavio tajnu studiju nadležnog ministarstva DDR-a o stanju rijeke Labe: koncentracija teških metala u vodi rijeke je bila nekoliko puta veća od dozvoljene, a osim žive i kadmija su tu bili i klorovodici i sve moguće kemikalije iz tvornica uzduž Labe.

Još nije prošlo niti trideset godina od tih analiza, a čitave dionice rijeke Labe u Njemačkoj su danas proglašene prirodnim okolišem uz potvrdu UNESCO-a: "Ekološki sustavi imaju veliku snagu regeneriranja. Ali da se Laba oporavila tako brzo i da se toliko mnogo životinja vratilo u rijeku kao što je i labski dabar, to je jedva tko mogao očekivati", kaže Markus Weitere, biolog akvatorija iz Centra Helmholtz za ispitivanje okoliša iz Magdeburga. "Danas u Labi ima znatno manje štetnih tvari kao što su teški metali. To se značajno poboljšalo kao posljedica političkog preokreta, obustavljanjem industrijske proizvodnje i boljim pročišćavanjem otpadnih voda."

Rijeka pamti što smo joj učinili

Voda Labe je mnogo čišća, ali to ne znači da su svi otrovi nestali. Susanne Heise je ekološka toksikologinja s Visoke škole za primijenjene znanosti u Hamburgu koja nas upozorava kako se mnogo od tih starih otrova još može naći na dnu rijeke i u sedimentima mulja koji ona nosi. Tamo ima i žive i kadmija i svega što je nekad plovilo u vodi. Postoje tablice kad se koncentracija takvih naslaga smatra opasnom, ali nije niti lagano, niti jeftino poduzeti nešto protiv toga. "Poboljšanjem njezinih sedimenata bi rijeka otišla čitav korak dalje u obnovi", kaže toksikologinja. Ali nije lako dati odgovor, gdje je ekološki opravdano bagerima kopati njezino dno i vaditi te otrove.

Povrh toga, uvijek iznova se još uvijek događaju greške. Tako su u Češkoj krenuli u sanaciju jednog mosta koji je prelazio preko Labe. Između ostalog su štrcaljkama skidali staru boju s mosta - i ona je manje ili više čitava završila u rijeci. Tek kad su mjerne stanice postavljene nizvodno utvrdile nagli skok otrovnih organskih spojeva klora (PCB), vjerojatno iz stare boje i tadašnjih otapala, građevinci su shvatili kakvu štetu su učinili. Ali naravno da je onda bilo prekasno...

Nema tvornica, ali tu su polja...

Laba je opet oživjela, ali na žalost, čovjek je i dalje zagađuje - na druge načine. Usprkos ponegdje spektakularnim primjerima oporavka, Markus Weitere nas upozorava kako ima još golemih dionica rijeke koje se ekološki mogu ocijeniti tek kao "donekle zadovoljavajuće", ali i dijelova s čistim "nedovoljnim". Christian Wolter iz berlinskog Leibnitzovog instituta kaže kako smo se "proteklih desetljeća prije svega bavili kemijskom čistoćom vode i tu smo polučili velike uspjehe." Ali, problem je i biologija koja je opet vezana za kemijsko zagađenje, ali ne iz industrije.

Naime, rijeci je mnogo pomoglo što je, uz poticaje vlade i Europske unije, mnogo poljoprivrednih površina uz rijeku "vraćeno" prirodi. Hranu se dugo vremena nije niti isplatilo proizvoditi, ali onda su došle unosne plantaže kukuruza za biogorivo. To je unazadilo mnogo toga što je postignuto, jer se u rijeku opet slijevaju i nitrati iz umjetnih gnojiva i svi pesticidi kojima se te plantaže štrcaju.

Nitrati su osobito opasni, jer potiču rast i algi. One oduzimaju svjetlost i mijenjaju količinu kisika u vodi, što je kobno za život u rijeci. Dodatni problem jest i to što je Laba velikim dijelom plovna i što je sredina rijeke prokopana za brodove, ali obale su vrlo plitke. A baš tamo obitava riblja mlađ kojoj smetaju i valovi brodova.

Što je sad ovo u Labi?

I kada je riječ o životu u rijeci, mnogi koji žive uz Labu se jedva mogu sjetiti i od svojih djedova da je tamo bilo rijetkih riba koje danas opet plivaju, poput mrene, klenića ili jeza. U rijeku su opet pustili i lososa, ali nisu problem te vrste koje su barem u neko davno doba tamo doista i živjele. Mnogo veći problem su vrste rakova i školjki koje su očito brodovi donijeli negdje iz dalekog svijeta - na ušću Labe je Hamburg - i koji sada u Labi otimaju životni prostor domaćim vrstama.

Zapravo, makar danas sportaši ponosno plivaju u opet koliko-toliko čistoj Labi, teško je reći kada će ona biti doista čista kao što je bila u pradavnim vremenima. Mnogo toga je učinjeno, ali sad bi bio potreban upravo ogroman napor da se učini i sljedeći korak. I dalje se u naše rijeke slijevaju kemikalije koje nikakvi pročišćivači ne mogu potpuno otkloniti - na primjer antibiotici. Onda su tu i mikročestice plastike koje nisu otrovne, ali su opasne i za škrge i za probavu riba i jednostavno ih je nemoguće ukloniti iz vode.

Očistiti jednu rijeku i vratiti joj život je mnogo posla, a potrebno je i mnogo volje. Christian Wolter nam tvrdi: "Na riječima, u čitavoj Europi postoji volja da se očiste naše rijeke, ali rezultati govore drugim jezikom. Samo malo toga se provodi u mjeri u kojoj bi doista bilo potrebno, a tu onda ni Njemačka nije iznimka."

 

Ulrike von Leszczynski (dpa)