Pola stoljeća jugoslavenskih gastarbajtera u Austriji

„Tema gastarbajtera nije nikako završena, ona još uvijek traje. Sporazum o gastarbajterima više se odavno ne primjenjuje, ali naši ljudi i dalje dolaze u Austriju“, govori nam Bogomir Doringer, srbijansko-nizozemski umjetnik i kustos izložbe „Ajnhajtclub“ koja je uz prisustvo austrijskog ministra vanjskih poslova i integracije Sebastiana Kurza u utorak otvorena u bečkom Museumsquartieru. Ime izložbe asocira na kulturno-umjetnički klub „Jedinstvo“, jedan od najznačajnijih klubova gastarbajtera iz bivše Jugoslavije u Beču, a u njezinom okviru radove predstavlja više od dvadeset umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, ali i Austrije, Argentine, SAD-a, Grčke, Slovačke i drugih zemalja. „Izložba je organizirana fragmentarno i pokriva i povijesne činjenice, između ostaloga i Sporazum o angažiranju radne snage od 4. travnja 1966. koji je ručno precrtao Vladimir Miladinović“, kaže nam Doringer koji gastarbajtere i migrante uspoređuje s pticama selicama pa je jedan dio izložbe koncipirao zajedno s bečkim Prirodoslovnim muzejom. „Izložena vitrina prikazuje ptice selice, ali i one koje nikada ne odlaze iz Austrije. Jedna od njih je i tzv. bečki golub. Ova vrsta iz Azije je preko Balkana tijekom Drugog svjetskog rata došla za Beč i ovdje zauvijek ostala. Danas je ovaj golub, kao i mnogi gastarbajteri, Austrijanac“, zaključuje Doringer.

Kasno priznanje

Angažiranje strane radne snage u Austriji jedan je od važnih poglavlja u gospodarskom razvoju ove zemlje nakon Drugog svjetskog rata. I pored činjenice da su gastarbajteri značajno sudjelovali u privrednom zamahu koji je Austriju zahvatio u šezdesetim godinama prošloga stoljeća i načinio je jednom od najrazvijenijih zemalja Europske unije, gastarbajterima i njihovom integracijom u austrijsko društvo Austrija se dugo nije bavila. Nakon pola stoljeća situacija je, ipak, donekle drugačija. Čak ni najviši državni predstavnici Austrije danas ne spore veliku ulogu koju je strana radna snaga imala u razvoju Austrije. Ovo nam potvrđuje i ministar Sebastian Kurz: „Bez sumnje je da su nekadašnji strani radnici imali pozitivan efekt na privredni razvoj Austrije“, kaže šef austrijske diplomacije za Deutsche Welle. „Tada smo imali veliki nedostatak radne snage, i bez gastarbajtera nikada ne bi mogli iskoristiti svoj privredni potencijal kao što nam je to uspjelo.“

Zaista, privredni oporavak Austrije nakon Drugog svjetskog rata zahtijevao je veći broj strane radne snage. Zakonska osnova za angažman strane radne snage donesena je 1961. u okviru sporazuma koji su potpisali tadašnji šef Saveza sindikata Austrije (ÖGB) Franz Olah i predsjednik Privredne komore Austrije i prijašnji kancelar Julius Raab. Na osnovu ovoga sporazuma potpisana su tri međudržavna sporazuma o angažiranju gastarbajtera: 1962. sa Španjolskom (koji nije polučio značajne rezultate), 1964. s Republikom Turskom te 1966. sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Iako je Sporazum Raab-Olah prvobitno predviđao da strana radna snaga bude angažirana sezonski te se vrati u domovinu, sve više gastarbajtera dovodilo je sa sobom obitelji, a austrijski poslodavci nisu bili spremni stalno obučavati novu radnu snagu te su radnicima nudili stalne ugovore.

Istodobno, u tadašnjoj Jugoslaviji kraj pedesetih i početak šezdesetih godina 20. stoljeća prati povećanje stanovništva, ali i nezaposlenosti: „Socijalistička Jugoslavija nije mogla koristiti višak radne snage da bi spuštala cijene rada, njena birokracija i politička elita su rješenje za taj višak radne snage nalazile u slanju ljudi u neke zemlje zapadne Europe, poput Austrije, čija je privreda tih godina doslovno gladovala za radnicima“, ovako pozadinu angažiranja gastarbajera objašnjava Ljubomir Bratić, bečki filozof, stručnjak za migraciju i jedan od inicijatora projekta Arhiva migracije u Muzeju Grada Beča. Projekt Arhiva migracije čini jedan dio izložbe „Ajnhajtclub“.

Posla u Austriji je bilo, no strana radna snaga, ipak, nije mogla dobiti angažman u svim oblastima. Kako objašnjava Bratić, dolazak gastarbajtera značio je u isto vrijeme i pojačano reguliranje te raslojavanje austrijskog tržišta rada. „Austrijsko gospodarstvo imalo je potrebu za svakom vrstom radne snage. Međutim, pokazuje se jasna slika da su gastarbajteri prije svega bili zapošljavani u tekstilnoj industriji, u građevinarstvu, turizmu te kao pomoćni radnici u velikim državnim tvornicama, ali ne i kao visokoobrazovani ili rukovodeći kadar. Austrija je, dakle, itekako vodila i vodi računa o vlastitoj nacionalnoj radnoj snazi“, kaže Bratić.

Ostanak umjesto povratka

Gastarbajterski život i nakon pedeset godina ostao je za mnoge nepoznanica – kako u Austriji, tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Često neshvaćeni u sredinama iz kojih su potekli, a pogotovo u Austriji, gastarbajteri su desetljećima egzistirali na margini oba društva. Život gastarbajtera u Austriji zaista nije bio jednostavan: posla je u početku bilo dovoljno, no strani radnici teško su dolazili do stanova, a što je neko lošije poznavao jezik, to je češće bio prisiljen živjeti u lošim stanovima ili sobama i plaćati za to visoke cijene. S druge strane, i Austrija je već od sredine 70-tih godina počela strože regulirati tržište rada pa je od 1975. do 1984. gotovo trećina radne snage vraćena u Jugoslaviju.

Ipak, deseci tisuća gastarbajtera ostalo je u Austriji, tu su zasnovali obitelji, dobili djecu i unučad. Nekadašnji san o povratku u zemlju porijekla nakon zarađene mirovine mnogi nikada nisu pretočili u stvarnost: nakon 30 ili 40 provedenih godina u Austriji sve više njih odlučuje se kraj života dočekati tamo gdje im žive potomci. Što se tiče austrijske politike, za nju su u međuvremenu nekadašnji gastarbajteri iz bivše Jugoslavije postali primjer uspješne integracije: „Jako je važno da su druga i treća generacija migranata iz bivše Jugoslavije dobro integrirani u austrijsko društvo. Primjer ljudi iz bivše Jugoslavije pokazuje da integracija može uspjeti, ali i da je za nju potrebno mnogo vremena, čak i više od jedne generacije“, optimističan je ministar Kurz. Ljubomir Bratić nešto je drugačijeg mišljenja: „U strukturama austrijskog društva poput politike, kulture, gospodarstva, sporta itd. još uvijek nemamo predstavnike doseljenika na funkcijama na kojima mogu odlučivati o razvoju austrijskog društva“, zaključuje ovaj stručnjak za migraciju. „Naravno da se tu i tamo može naći poneki uspješan poslovni čovjek, nogometaš, umjetnik ili poduzetnik, ali to se može svesti na pojedinačne pomake na društvenoj ljestvici ka srednjoj klasi kroz osobnu inicijativu“, upozorava Bratić koji zaključuje da je Austrija za migrante i dalje relativno zatvoreno društvo.

Ljudi s prostora bivše Jugoslavije danas su, ipak, neizostavan element austrijskog društva. Već nekoliko godina zaredom najveći broj naturaliziranih Austrijanaca dolazi s Balkana, najviše iz Bosne i Hercegovine. Osobe iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine čine i dalje najbrojniju migrantsku zajednicu u ovoj zemlji. Preko 300.000 doseljenika porijeklom iz Srbije, oko 200.000 porijeklom iz Bosne i Hercegovine te blizu 100.000 osoba porijeklom iz Hrvatske čine Austriju i dalje jednim od najpoželjnijih ciljeva migracija s Balkana. Čini se da je danas kao nikada prije živa ona stara krilatica nekadašnjeg austrijskog kancelara Metternicha da Balkan počinje upravo u Beču.