Politički trendovi u dokumentarnom filmu

Na njemu je prikazano 100-njak filmova, među kojima mnogi istražuju i analiziraju teme poput kršenja ljudskih prava, beskrupuloznosti globalizacijskih procesa ili društvenih i životnih marginalaca. Gotovo do posljednjega mjesta popunjene kino dvorane u kojima se po devet sati dnevno prikazuju samo i isključivo dokumentarci pokazale su da interes publike, pogotovo one mlađe, za pričama o naličju svijeta u kojem živimo zamjetno raste.

Izvršna direktorica festivala Zagrebdox Dana Budisavljević, iako je i sama vrlo mlada autorica, osjetila je da je došlo do smjene generacija: "…jer mislim da je ta generacija 90-ih stjecajem okolnosti ostala bez ideala. Moju generaciju obilježio je mentalitet tipa “mi se ne bi šteli mešati, politika je loša i grozna i ništa ne možemo promijeniti, mi ćemo se bavit umjetnošću”. Međutim, ako ne reagirate na život, ostajete izvan njega."

A širenje kruga autora proporcionalno je rastu interesa gledatelja. Još je važnije što mladi ljudi imaju potrebu razgovarati o prikazanim filmovima napominje član žirija Zagrebdoxa i selektor Europske mreže dokumentarnog filma Tue Steen Mueller: "Možete primijetiti da stvarnost drma, da se tako izrazim. Čak i sve više igranih filmova koriste dokumentaristički stil. Tako rade Ken loach, Mike Leigh, Almodovar… Svi oni rade filmove koji koriste materijale iz stvarnosti. To je znak vremena u kojem živimo."

Mueller je ponudio i odgovor na pitanje kako su dokumentarci postali tako tražena roba: "Mislim da možemo govoriti o Moore efektu. Dva filma Michaela Moorea bila su lokomotiva za publicitet koji se stvorio oko dokumentarizma. Osim što su oduvijek imali edukativnu funkciju, sada ljudi uviđaju da dokumentarci mogu biti i zabavni. Dodatni razlog popularizacije tog žanra je situacija u kojoj se svijet trenutno nalazi. Dokumentaristički pokret oduvijek je jačao u trenucima kriza, a stasao je i novi naraštaj ljudi koji pokazuju veliki interes za političku situaciju i žele iskazati svoje mišljenje. Mnogi to rade upravo kroz dokumentarce."

Mueller naglašava da se dokumentarizam jako angažirao oko borbe protiv globalizacije i potrošačkog društva prenoseći vrlo važne poruke, a to je ono što ljudi žele gledati. No nakon početnog oduševljenja autorima poput toliko spominjanoga Moorea, nekim angažiranim stvarateljima dio kritike i publike počeo je zamjerati što beskompromisno zastupaju svoje teze nerijetko zalazeći u čistu manipulaciju podacima, sugovornicima i publikom. Za Muellera tu nema ništa sporog jer bilo koji oblik kreacije zapravo je manipulacija: "Reportere i novinare se uvijek uči da moraju saslušati obje strane, a moje je mišljenje da u slučaju dokumentaraca ne moraš zastupati obje strane, nego trebaš postavljati pitanja i ne nužno dati sve odgovore."

No koliko takvi kreativni autorski radovi, koja pokušavaju osvijestiti javnost, doista mogu promijeniti svijet odgovara predsjednik festivalskog žirija i ugledni hrvatski filmaš Krsto Papić: "Sigurno je da dokumentarni filmovi, kao uostalom i igrani, ne mogu promijeniti društvo, ali mogu puno doprinijeti stvaranju određene društvene svijesti i mogu ukazati na mnoge stvari, ali to iznošenje problema u dokumentarnom filmu, i filmu općenito ima smisla samo ako su ti filmovi jako dobri, ako su prešli u sferu umjetnosti. Onda oni imaju svoju snagu."

Čini se da dobar dio filmova koji prikazanih na aktualnom Zagrebdox festivalu i imaju tu snagu, i to ne samo oni predstavljeni u programima različitih retrospektiva već ponajprije radovi iz svježe produkcije koji su gledatelje zasigurno potaknuli na razmišljanje, a možda i neku aktivističku akciju borbe protiv nepravdi, nejednakosti i isključivosti s kakvima se svakodnevno srećemo.