Politicku godinu 2003. obilježio rat u Iraku

Tim je rijecima americki civilni upravitelj u Iraku Paul Bremer objavio vijest o uhicenju svrgnutog irackog predsjednika Sadama Huseina. On je otkriven 13. prosinca u podzemnom skrovištu u blizini njegovog rodnog mjesta Tikrita. Bivši iracki diktator predao se americkim postrojbama bez otpora, nakon cega je otpremljen na nepoznato mjesto. Bio je to svakako jedan od vrhunskih dogadaja u 2003. godini, koja je, politicki gledano, i zapocela u Iraku. Samo nekoliko mjeseci nakon teroristickih napada od 11. rujna 2001. americki je predsjednik George Bush po prvi put upotrijebio izraz "osovina zla", podrazumijevajuci pod tim pojmom rezime u Iranu, Iraku i Sjevernoj Koreji. Pocetkom 2003. americki je Kongres svom Predsjedniku dao zeleno svjetlo za rat protiv Iraka i to cak i bez mandata Ujedinjenih naroda. U svom govoru pred americkim vojnicima na Floridi Bush je UN-u porucio: "Ako oni odbiju djelovanje u ime mira, u ime sigurnije buducnosti, u ime slobode, onda ce SAD povesti koaliciju i razoruzati Sadama Huseina." Sredinom ozujka americki je predsjednik od irackog diktatora zatrazio da da ostavku i napusti zemlju ukoliko ne zeli rat. Tom posljednjem ultimatumu prethodilo je visetjedno natezanje u UN-ovom Vijecu sigurnosti oko toga kako se dalje treba postupati prema Iraku. Vecina clanica se zalozila za vremenski ogranicene inspekcije irackog naoruzanja s ciljem pronalazenja i unistavanja oruzja za masovno ubijanje kojim je Irak navodno raspolagao. No, SAD, Velika Britanija i Spanjolska su smatrali da je Bagdad vec dovoljno iskorištavao strpljenje medunarodne zajednice, pa su zatražili UN-ovu dozvolu za vojnu akciju protiv Iraka. Vijece sigurnosti nije bilo spremno dati zeleno svjetlo smatrajuci da sva mirnodopska sredstva još uvijek nisu iscrpljena, a i sam sef medjunarodnih inspektora za naoruzanje Hans Blix još je u veljaci tvrdio: "Danas, tri mjeseca nakon ponovnog pocetka inspekcije postoji sansa da razoruzavanje uslijedi u kratkom vremenskom roku." No, 20. ozujka zapocela je kopnena ofenziva pracena zracnim napadima na Irak. Sadam Husein pozvao je iracki narod na otpor: "Lakoumni kriminalac George Bush Junior i njegovi saveznici sada su i pocinili zlocin kojim su prijetili Iraku i covjecanstvu. Svi koji u tome sudjeluju takodjer su zlocinci." Otpor Sadamove vojske bio je iznenadujuce slab, tako da je njegov režim kapitulirao vec sredinom travnja, no sam diktator je netragom nestao. 2. svibnja americki je predsjednik proglasio zavrsenima glavne vojne operacije u Iraku, ali ne i rat: "Najvece borbe u Iraku su zavrsene. U bitci za Irak pobijedili su SAD i njegovi saveznici." SAD je planirao i proveo vojne operacije, ali nije imao plan za vrijeme nakon rusenja rezima. Ubrzo su uslijedili napadi Sadamovih pristasa na okupacijske snage, u kojima je vec do sada poginulo vise pripadnika saveznicke vojske nego za vrijeme vojnih operacija u Iraku. To je prisililo americku vladu na promjenu strategije. Suprotno prvobitnim planovima, Bush je u studenome objavio da ce vlast u Iraku biti predana privremenoj vladi sredinom 2004. godine, i to prije izbora i donosenja Ustava. Situacija je u 2003. godini bila zategnuta i na jos jednom kriznom zaristu u istoj regiji - na Bliskom istoku. Jos u lipnju na sastanku u Akabi vladao je optimizam. George Bush, izraelski premijer Ariel Sharon i njegov palestinski kolega Mahmud Abbas izrazili su uvjerenje da ce uz pomoc medjunarodnog mirovnog plana biti okoncano nasilje i u roku tri godine osnovana neovisna palestinska drzava. Cak su se i od Sharona culi pomirljivi tonovi: "U nasem interesu nije da vladamo Palestincima nego da Palestinci sami upravljaju vlastitom drzavom. Demokratska palestinska drzava koja se nalazi u miru s Izraelom sluzit ce dugorocnoj sigurnosti i dobrobiti Izraela kao zidovske drzave." Unatoc tim mirovnim naporima, val teroristickih napada i dalje se nastavio. Vec pocetkom sijecnja u samoubilackom je atentatu u Tel Avivu poginulo najmanje 20 ljudi. Na teror militantnih Palestinaca Izrael je odgovarao novim napadima. Mirovni je plan ostao samo mrtvo slovo na papiru. Tome su znatno pridonjele i borbe za vlast unutar palestinskog vodstva. Tako je premijer Abbas vrlo brzo izgubio u odmjeravanju snaga s palestinskim predsjednikom Jasserom Arafatom i ustupio mjesto Ahmedu Kureiu, kojemu takodjer ne uspijeva potisnuti dominantnog palestinskog vodu. U godini 2003. val terorizma nije ostao ogranicen samo na Irak, Izrael i Palestinu. U svibnju i studenome u glavnom gradu Saudijske Arabije Riadu izvrsena su dva teroristicka napada u kojima su uglavnom stradali stranci. Sredinom svibnja i marokanski je grad Casablanca dozivio seriju napada, u kojima je poginulo 40 Marokanaca. Cilj napada bile su zidovske ustanove. U studenome je val terorizma dostigao i Tursku. U Istambulu su izvrseni razorni napadi na dvije sinagoge i britanski konzulat, u kojima je poginulo najmanje 60 osoba, a 750 ih je ranjeno. Ti napadi, kao i niz drugih atentata pripisuju se teroristickoj mreži Al-Qaida, cije je razbijanje bio i jedan od glavnih ciljeva napada na Afganistan. Tamošnji talibanski režim je srušen, no šef Al-Qaide Osama bin Laden još uvijek nije pronaden, a sigurnosna situacija u Afganistanu i dalje je krajnje zategnuta. U studenome je u toj zemlji boravilo izaslanstvo Ujedinjenih naroda na celu s Gunterom Pleugerom, koji se takodjer susreo i s tamosnjim takozvanim "gospodarima rata", lokalnim vodjama koji se bore za odrzanje svoje vlasti: "Vjerujem da je Vijece sigurnosti uputilo sve vazne poruke na prave adrese. I mi smo objasnili "gospodarima rata" da unutarnje borbe moraju prestati i da svi moraju suradjivati sa sredisnjom vladom." Jedna od clanica Bushove "osovine zla", Iran, u studenome je napokon popustila medjunarodnim pritiscima i, barem službeno, odustala od proizvodnje atomske bombe. Pozitivno na stanje ljudskih prava i demokracije u Iranu odrazila se i vijest da je bivsa iranska sutkinja Shirin Ebadi dobila Nobelovu nagradu za mir. No, u trecoj clanici legendarne "osovine zla" medjunarodna se zajednica ne moze pohvaliti takvim uspjehom. Komunisticka Sjeverna Koreja u sijecnju je istupila iz Sporazuma o zabrani sirenja atomskog naoruzanja, a u lipnju je objavila kako radi na proizvodnji atomske bombe. Svoje eventualno odustajanje od proizvodnje Pjongjang je uvjetovao brojnim ustupcima Sjedinjenih Americkih Drzava. Bushov glasnogovornik Philip Reeker je prenio odgovor americkog vodstva: "Ako Sjeverna Koreja obustavi svoj nukelarni program, SAD je spreman poduzeti mjere kako bi olaksao zivot ljudi u Sjevernoj Koreji." Dotle je u susjednoj regiji zabiljezeno popustanje napetosti. Zavadjene nuklearne sile Indija i Pakistan u svibnju su normalizirale odnose. Izraelski premijer Atal Behari Vajpayee je priopcio: "Odlucili smo da ponovo posaljemo veleposlanika u Pakistan i dopustimo akreditaciju predstavnika Islamabada u nasoj zemlji. Takodjer cemo ponovo uspostaviti zracni promet izmedju nasih zemalja." U studenome je doslo do prvog konkretnog napretka kada su obje drzave proglasile primirje i izrazile spremnost da u rjesavanje prijepora oko Kasmira ukljuce i stanovnike te pokrajine. U godini 2003. africki se kontinent samo tri puta nasao u sredistu medjunarodnog zanimanja. Kada je George Bush u srpnju posjetio Juznu Afriku, Botsvanu, Nigeriju, Ugandu i Senegal, kada je u Nigeriji u travnju na vlast ponovo izabran Olusegun Obasanjo te zbog mirovnog procesa u Liberiji. Nasuprot tome, kriza u Iraku u drugi je plan potisnula vazne dogadjaje poput sastanka na vrhu Africke unije u srpnju u Maputu, izvanredni sastanak na vrhu radi osnivanja Mirovnog i sigurnosnog vijeca u Addis Abebi te krvave borbe izmedju pripadnika naroda Hema i Lendu. Kriza u kavkaskoj republici Gruziji rjesena je ostavkom predsjednika Eduarda Sevardnadzea krajem studenoga. Prethodno su odrzani parlamentarni izbori cije je rezultate vladajuca stranka krivotvorila u svoju korist. Nakon masovnih demonstracija Sevardnadze je bio prisiljen na povlacenje s duznosti, a oporba je odredila odrzavanje novih izbora. No, ono što se na kraju o politickoj godini 2003. u svjetskim razmjerima može reci jest da je zapocela i završila s Irakom.