Poljska "euro-siračad" - kad mama i tata rade u inozemstvu
27. travnja 2008
Alex bez problema slijedi upute redatelja. 17-godišnji gimnazijalac kao pravi profesionalac rutinski širi rublje na dasci za glačanje, kao da to radi iz dana u dan. Potom uzima glačalo i spretno glača. On od ljeta prošle godine živi sam. Škola i kućanstvo, sve je to njegova briga, za sve se mora brinuti sam. Roditelji su otišli na privremeni rad u Nizozemsku, a njega su ostavili samog u Poljskoj.
On objašnjava da će uskoro ionako polagati maturu, pa bi bilo šteta da prekine školovanje i odseli. Na početku se radovao novostečenoj slobodi i samostalnosti, no već nakon dva tjedna shvatio je što takav život stvarno sa sobom donosi. Tu su svakodnevne obveze poput glačanja, pranja, pospremanja, a kada se nakon škole vrati kući, nitko ga ne dočeka s toplim ručkom, već se sam mora prihvatiti kuhače.
Roditelji u potrazi za srećom i bogatstvom
Pred kamerom pored Alexa stoji Radek. I njemu se na početku svidjelo da nema roditelja koji stalno zanovijetaju, ali sada mu je polako već svega dosta. Najgora je usamljenost, kaže Radek. Njemu najviše nedostaje netko s kim bi navečer mogao porazgovarati. Alex i Radek sami sebe nazivaju "euro-siročad". Njihovu sudbinu trenutačno dijeli još oko 50.000 mladih Poljaka, djeca koju su roditelji ostavili da se brinu sami za sebe te otišli u potragu za srećom i bogatstvom na zapadu Europe.
U Poljskoj nema statistike o broju te "euro-siročadi". Psiholog Bartlomiej Walczak, koji se posebno bavi tim problemom, tvrdi kako je uopće pogrešno upotrebljavati taj izraz. "Roditelji u stvari odlaze samo na jednu sezonu i djeca imaju kontakt s njima. Naravno, ima i djece čiji su roditelji dugotrajno odsutni i gdje taj rastanak tako dugo traje da dijete ima ozbiljne psihološke probleme", kaže poljski psiholog.
Čežnja za mamom i tatom
Walczak procjenjuje da u Poljskoj živi oko 10.000 djece i mladih čiji roditelji rade u Zapadnoj Europi i to na duže od pola godine. Oni su uglavnom smješteni kod djedova i baka, tetki ili starije braće i sestara. Psiholog kaže da je najteže onoj djeci koja stvarno ostaju sama, bez članova šire obitelji. Studija koju je proveo o tom problemu čak je pokazala da je oko šest posto djece na čuvanje jednostavno povjereno - susjedima.
Bez obzira na trajanje i razloge, oni koji najviše pate zbog odvajanja od roditelja su djeca. Ona često krivnju za odlazak roditelja traže u sebi, kaže Miroslava Katna iz poljske organizacije za pomoć djeci. Ona priča iz iskustva stečenog u dogogodišnjoj praksi: "Jedan dječak je morao ostati kod djeda i bake. On je svako malo bježao, a jednom je stigao i do zračne luke. Tamo je pokušao ući u bilo koji zrakoplov koji leti u smjeru Velike Britanije, gdje su se nalazili njegovi roditelji. Jednostavno je čeznuo za mamom i tatom."