Poraz Barrosa je napredak za europski projekt

Do prije dva dana Europski parlament nije bio niti tigar na papiru. Navodna svekolika moć Europske komisije središnji je argument kritičara Europske Unije. Stoga je sve češće zahtjev glasio «u Europi treba više demokracije». Pravo Europskog parlamenta da sruši Komisiju činio se pravom utopijom, a kamoli da bi jednoga dana postao stvarnost.

Ipak u srijedu se dogodilo nešto, što će u budućnosti možda postati povjesni datum. Izvjesnost da neće dobiti većinu ponukalo je budućeg predsjednika Europske komisije Jose Manuel Barrosa da povuće popis svojeg Kolegija u posljednjem trenutku. Europska Unija srlja u najveću krizu od postojanja, procjenjuju sada stručnjaci i pišu komentatori, djelomično to čine oni isti koji su prije toga upozoravali da je potrebno više demokracije.

U biti se zapravo radi o procesu od povjesne važnosti, a ne o nekakvoj krizi. Radi se neophodnom postupku u kojem Parlament samo vježba i provodi ona prava i ovlasti koja posjeduje. Po prvi puta Europljanima je postalo jasno, zašto birači daju svoj glas. Nažalost na izborima za Europski parlament to je učinilo vrlo malo europskih građana. Međutim sada definitivno znaju zašto.

Još je neizvjesno koje su posljedice ovog parlamentarnog poraza Barrosa, premda nije niti došlo do glasovanja. Sigurno je već sada jedno, a to je da praksa unutar Europske Unije više nikada neće biti kakva je bila do sada.

Vlade zemalja članica ubuduće će prilikom imenovanja svojih kandidata morati razmisliti da li su kandidati prikladni i je li mogu opstati pred Europskim parlamentom. Vodstvo Komisije morat će procijeniti je li stručno znanje kandidata dovoljno. Parlament je po prvi puta intenzivnije kontrolirao je li kandidati u svojim lijepim govorima u kojima spominju načela civilnog društva iste zaista slijede i zastupaju. Velikim lobijima poput globalnih poduzeća, financijskim institucijama i crkvenim organizacijama ubuduće će biti znantno otežano nametati svoje interese preko i putem pojedinih povjerenika.

Upravo zbog razloga što odgođeno glasovanje koje bi se trebalo najvjerojatnije održati sredinom studenog mora poštivati ranije navedeno, Barroso mora -ako želi proći- promijeniti četvrtinu svojih povjerenika. Promijeniti mora najmanje tri kandidata, možda će morati doći do nove raspodijele resora. To za sobom povlaći u Europi novi val igara oko moći, a namjerne i slučajne glasine bit će svježe meso za medije.

Središnje mjesto događaja osim Bruxellesa bit će talijanski glavni grad. Cijela zavrzlama i nesreća krenula je zato što premijer Silvio Berlusconi nije htio ponovno kandidirati vrlo uspješnog talijanskog povjerenika Marija Montija, već je u Barrosovu ekipu poslao Papinog savjetnika. Rocco Buttiglione ne samo da je vrlo oštar protivnik socijaldemokracije, on je istodobno protivnik protiv svega što se naziva liberalnim. Berlusconi kao gubitnik pokušat će učiniti sve kako bi ponovno osvojio svoje mjesto na europskoj pozornici.

U vrlo neugodnoj situaciji je Mađarska, jer njezin bivši ministar vanjskih poslova Laszlo Kovacs pokazao se na području resora kojeg je trebao voditi toliko nekompetentan da se u Budimpešti mora nametnuti pitanje, radi li se tu o ozbiljnoj suradnji ili o prije svega o čistom interesu pod plaštom članstva.

Europa je odjednom postala zanimljiva, napeta. Zapravo nikada do sada nije bilo tako uzbudljivo, premda se dogodilo mogo toga što je bilo važnije – uvođenje eura, proširenja Unije na sjever, jug i istok.

Europskim zastupnicima zbog „pobjede“ sada ne bi smio uspjeh udariti u glavu, a niti Europska komisija zbog „poraza“ ne bi smjela izgubiti samopouzdanje. Svi sada vrlo dobro poznaju odnos snaga, pa bi bilo razumno da iskoriste ovaj trenutak i stanje u kojoj u Europi vlada više demokracije.