Posljednja smrt na Berlinskom zidu

Zaštićeni tamom, dvojica mladića su se tu večer provlačila kroz vrtove Istočnog Berlina. Bio je 5. veljače 1989, nešto prije ponoći. Njihov cilj bio je kanal Britz koji je povezivao podijeljeni Berlin. Chris Gueffroy i njegov prijatelj Christian Gaudian, nadali su se da će na tom mjestu uspjeti prijeći tada jednu od najbolje čuvanih granica na svijetu.

Na bijeg su se odlučili jer su načuli da je graničarima DDR-a tajno dat nalog da ne upotrebljavaju silu, što je do tada bila praksa prilikom svakog pokušaja bijega. Informacije su dobili, kako se činilo, iz pouzdanih izvora: od jednog poznanika koji je u tom trenutku služio vojni rok. Hrabro su preskočili tri metra visok Berlinski zid, a potom i žičanu ogradu iza njega. Ali, tu dolazi do problema. Jedan od njih dvojice aktivirao je alarm za uzbunjivanje i u istom trenutku je kompletna "linija smrti" bila potpuno osvijetljena.

Posljednja žrtva

Pred bjeguncima je još jedna prepreka: gotovo tri metra visoka žičana ograda. Očajnički su jedan drugom pokušali pomoći, ali je bilo je već prekasno. Graničari su otkrili oboje i otvorili vatru. Naredba za upotrebom vatrenog oružja u slučaju bijega je ipak još uvijek bila na snazi. U kiši metaka umire Chris Gueffroy. Jedan metak ga je pogodio pravo u srce. Christiana Gaudiana, teško ozlijeđenog odvode u pritvor.

Pucnjevi su odjeknuli kroz noć. I Karin Gueffroy, Chrisova majka je čula pucnje. No, tek sljedećeg dana je saznala da je njezin sin ubijen na granici. I to je bila posljednja žrtva u pucnjavi na tzv. "liniji smrti", na Berlinskom zidu prije njegovog konačnog pada na jesen iste godine.

DDR nema listu ubijenih

Koliko je zaista ljudi poginulo zbog smrtonosne granične politike DDR-a do danas je ostalo nejasno. Berlinski zid je od sjevera do juga, oko 1.400 kilometara unutarnjemačke granice, nadgledala granična služba DDR-a. Na Slobodnom sveučilištu u Berlinu su pokrenuli projekt koji bi trebao dati odgovore na neka nerazjašnjena pitanja. "Trenutno radimo na 1.036 slučajeva osoba čiji je identitet poznat, a tu su još 192 slučaja nepoznatih osoba", kaže znanstvenik Jan Kostka za Deutsche Welle. Sam DDR nije vodio listu ljudi koji su ubijeni na granici prema Zapadu. Naprotiv, oni su te slučajeve vrlo dobro zataškavali. A obitelji žrtava Stasija (tajna policija Istočne Njemačke) bile su primorane na šutnju.

Čak je i obitelji Chrisa Gueffroya bilo rečeno kako je on stradao u napadu na jednu zaštićenu vojnu zonu. Ali, majka je sumnjala jer je baš te noći čula pucnje. Dva tjedna nakon smrti Chrisova obitelj je objavila osmrtnicu u kojoj se govori o „nesretnom slučaju“ kao uzroku smrti.

Zapadni novinari na pogrebu

No na pogreb Chrisu Gueffroyu je došao veliki broj novinara sa Zapada. Tadašnji radio RIAS, koji je emitirao program iz Zapadnog Berlina, izvijestio je: "Ta nejasna formulacija o tragičnom načinu na koji je Chris zauvijek zatvorio svoje oči, ponovljena je i na pogrebu. Više od toga se nije službeno moglo čuti. A na groblju su se već od ranih jutarnjih sati mogli vidjeti pripadnici državne sigurnosti. Neki o donjih su u civilu bili prisutni i tijekom ceremonije iznošenja urne ".

Ovakva medijska pozornost slučaj Gueffroy čini izuzetkom. U većini drugih slučajeva ubijenih, Stasi je to uspješno prikrivao i zastrašivao obitelji ubijenih. Do danas. "Ovo je osjetljivo istraživanje u koje se moraju uvijek iznova uključivati novi detalji", smatra Jan Kostka. "Analiziramo mjesečna i dnevna izvješća institucija koje su bile upletene u događaje na granici kako bi došli do nekih saznanja o žrtvama."

Neljudski sustav

Tek nedavno se tako došlo do točnog broja žrtava na samom Berlinskom zidu: 138. Ovaj broj se oslanja na nova saznanja Slobodnog sveučilišta u Berlinu, dopunjena projektom Memorijalnog centra Berlinski zid i Centra za suvremenu povijest u Potsdamu. Radi se osobama koje su poginule u sklopu režima „čuvanja granice“ , dakle oni koju su pokušali bijeg ali i oni koju su stradali u blizini Berlinskog zida pod nepoznatim okolnostima. Statistika ne ubraja one koji su sebi oduzeli život zbog činjenice da su hermetički zatvoreni unutar jednog neljudskog režima.

No kako smatra Maria Nooke, zamjenica direktora Memorijalnog centra Berlinski zid, mnogo su važnije životne priče onih koji su stradali nego njihov broj. "Odlučujuće pitanje je: što su ovi ljudi preživljavali. Zašto su se odlučivali na tako riskantne potez i koji su bili razlozi koji su ih pokrenuli na takvo što." Chrisu Gueffroyu je bilo tek 20 godina kada je podlegao pucnjevima graničara 5. veljače 1989.