Povratak među teroriste?

Libijski je sud jučer potvrdio smrtne kazne u ponovljenom postupku protiv pet bugarskih medicinskih sestara i jednoga palestinskog liječnika. Osuđeni su, jer su oko 400 libijske djece navodno svjesno i namjerno zarazili virusom HIV-a – uzročnikom SIDA-e. Presuda je izazvala podjednako zgražanje u Bugarskoj, u Europskoj uniji i kod međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. One Libiji predbacuju nepoštivanje pravnog postupka te ignoriranje oslobađajućih dokaza.

Novi suci, ista kazna

Demokratske se države s pravom ponose neovisnošću pravosuđa od politike. Mnogi će sada – nakon odluke libijskoga suda – vjerojatno zažaliti zbog toga. Upravo ta stroga podjela vlasti spriječava međunarodnu zajednicu da na Libiju izvrši politički pritisak i odlučno zatraži okončanje brutalnoga sedmogodišnjeg poigravanja sudbinom pet bugarskih medicinskih sestara i jednoga palestinskog liječnika. Pet godina im je suđeno pod optužbom da su više od 400 libijske djece svjesno zarazili uzročnikom SIDA-e. Izrečena im je smrtna kazna koju je žalbeni sud kasnije ukino te predmet vratio na početak. Postupak je, doduše, ponovljen s drugim sucima, ali – na žalost – s istim ishodom: potvrdom smrtne kazne.

Osuđenima je preostala još jedna, posljednja mogućnost pravnog lijeka – žalba Vrhovnom sudu. No, ona možda neće biti potrebna. Predsjednik Gadafi bi u tili čas i bez pol muke mogao okončati cijeli proces i osuđenicima spasiti živote. Zar nije svojedobno milijunima platio oslobađanje njemačkih talaca iz ruku otmičara u Indoneziji ili u Sahari? Je li onda moguće da ga ravnodušnim ostavlja sudbina ovih šestoro ljudi koji su zatočeni u njegovoj vlastitoj zemlji?

Nužan minimum čovječnosti

Gadafi je svojom pomoći i odštetom žrtvama libijskih terorističkih napada utro put povratku u svjetsku zajednicu naroda. Europa ga je prihvatila raširenih ruku, dok su Amerikanci još čekali da se odrekne svojih nuklearnih ambicija. Libijski bi vođa, međutim, morao znati da je za trajno približavanje potrebno nešto više od pukih milijunskih čekova. Nužan je minimum čovječnosti, koji bi u slučaju osuđenika bio i više nego umjesan, pa čak i ako se još ne znaju sve pojedinosti procesa. Jedna je stvar, međutim, već sada dobro poznata: Tobožnja «priznanja» okrivljenih zdravstvenih radnika iznuđena su mučenjem i zlostavljanjem, dok su međunarodni stručnjaci odavno utvrdili kako je do zaraze virusom HIV-a moralo doći mnogo ranije i to zbog katastrofalnih sanitarnih prilika i higijenskih uvjeta.

Bio bi loš vic, kada bi libijsko državno vodstvo obnovilo ponudu bugarskoj vladi za otkup okrivljenih sestara uplatom iznosa od 10 milijuna eura za obitelji svakog pojedinog zaraženog djeteta. Predsjednik Gadafi je svojedobno otkupljivao taoce iz ruku terorista. – Pa neće se valjda sada spustiti na njihov nivo? Time bi ugrozio političko i gospodarsko zbližavanje Libije i Europe, a Bugarska – ne zaboravimo – jest dio Europe: ne samo, ali svakako i zbog predstojećeg članstva u Europskoj uniji. Bruxelles, Berlin i ostalo društvo tada više neće moći tek «stidljivo» preći preko smrtne presude, kao što je to do sada bio slučaj.

Sada su najvažnije jasne riječi, ali i još više jasna djela u odnosu prema Libiji – unatoč tako važnoj neovisnosti pravosuđa od politike i opravdano oštroj podjeli vlasti.