Praznik za oči: „raskošno izdanje“ Schillerovih pjesama
2. svibnja 2005
Čovjek se na trenutak jednostavno mora vratiti u ondašnje vrijeme, prije više od 150 godina. Nije bilo ni televizije ni kina, a ljudi su glazbu poznavali samo kao originalni zvuk instrumenata. Novine jedva da su bile rasprostranjene. Katkad bi, uz malo sreće, navratile putujuće družine, podigle bi pozornice, a potom bi se na njima zaigralo. Naravno, postojale su umjetničke slike, no tko ih je od jednostavnog puka još mogao vidjeti, kada su visile po dvorcima plemića. Prevladavalo je usmeno predanje. Ono što su znali, što su o umjetnosti čuli, do ljudi je doprlo pričom.
Na isti način funkcionirala je i književnost. Pjesme su se govorile, bajke pripovijedale. Postojale su, naravno, knjige koje su se mogle kupiti. Trebalo je samo znati čitati, no ni to nije bilo pravilo.
Dakle, svega onog što danas nazivamo medijskim društvom, još nije bilo. Sve to valja imati na umu kako bismo si mogli predočiti knjigu što se još u ono doba, kada je objavljena, na tržištu pojavila kao „raskošno izdanje“ kako bi svoje čitatelje ushitila i kako bi ih opila. Knjiga kao čulni doživljaj! Schiller si je još za života želio takvu knjigu sa svojim pjesmama. Trebala su proći desetljeća od njegove smrti da ona bude i objavljena.
„O 1859. gotovo bi se moglo govoriti kao o godini histerije za Schillerom u njemačkim pokrajinama. Za ono vrijeme Schiller je bio uzoran primjer građanskog doba. U takvim slučajevima se na primjer citiralo iz ‚Zvona‛: ‚...a unutra upravlja čedna domaćica, majka djece...‛. Istodobno ga se – a upravo nas to fascinira na njegovoj osobnosti – smatra pretečom revolucionarnog borca za njemačko ujedinjenje, već 15 godina prije osnutka njemačkog Reicha!“ Tako o godinama, kada je Schiller u njemačkoj bio superstar, govori Stephan Füssel, direktor Instituta za bibliologiju (znanost o knjizi) Sveučilišta u Mainzu.
Za cjeloviti pretisak raskošnoga izdanja Schillerovih pjesama iz 1859. godine Füssel je napisao i opsežan pogovor: za knjigu što je među čitateljima polovinom 19. stoljeća trebala izazvati čuđenje – ne samo otisnutim pjesmama: „Vrhunac nakladničkog truda oko Schillera u 19. stoljeću bilo je ovo majstorsko djelo knjiške umjetnosti iz 1859. koji je obuhvatio svekolike Schillerove pjesme, balade i prijevode – pa tako i iz Vergilijeve ‚Eneide‛ – ilustrirane najnovijom tehnikom: fotografijom. Samo nekoliko godina ranije razvoj tehnike omogućio je uporabu fotografije u reprodukcijske svrhe. Uoči tiskanja sveska najistaknutiji umjetnici, koji su ilustrirali djela klasike, poput Ramberga, Pilottija, Böcklina i drugih, bili su zamoljeni da načine crno-bijele slike u tehnici ulja samo sa svrhom da bi bile fotografirane i zalijepljene u knjigu.“
Danas se taj svezak pjesmarice, težak nekoliko kilograma, u ruci drži pun divljenja za veliki bibliofilski podvig, miluje se njegov crni baršunasti uvez, zaviruje među korice, lista smeđom patinom obojane stranice s pjesmama, prekrasnim drvorezima i ranim fotografijama.
U svojemu pogovoru Stephan Füssel opisuje nastanak knjige i razvoj fotografije te pojašnjava zašto su Schillera u ono doba obožavali široki slojevi stanovništva. Može biti da Schillerova godina 2005. obiluje mudrim i originalnim biografijama i studijama o rano preminulome pjesniku. No, niti jedna ove godine objavljena knjiga o Schilleru zacijelo nije ljepša od ovog reprint izdanja njegove lirike. Rječnikom današnjega medijskog društva tu bi se knjigu hvalilo kao „veliku ekranizaciju“!