Predu se priče o ostavci direktora "Deutsche Post AG"
15. veljače 2008
Ali dok još stižu izjave vlade - najvećeg dioničara Njemačke pošte - kako je spremna prihvatiti Zumwinkelovu ostavku, njemački tisak je prepun spekulacija:
"To je tek prvi slučaj"
List "Handelsblatt" i postaja ZDF izvještavaju kako je Zumwinkel tek prvi od čitavog niza slučajeva. Istražitelji navodno raspolažu podacima o preko stotinu osoba - redom uglednika, koji su se sjetili Liechtensteina kako bi svoj imutak maknuli od očiju njemačkih poreznika. "Handelsblatt" citira jednog istražitelja koji kaže kako su "provalili" u banku kneževine i od tamo pokupili čitav niz podataka. Postaja ZDF je još detaljnija i tvrdi kako je riječ o LTG Group iz Liechtensteina koja se na svojoj internet stranici predstavlja kao "Wealth & Asset Managmet Gruppe" Kneževine Liechtensteina. Upravo ona je navodno savjetovala mnogim svojim imućnim mušterijama iz Njemačke i drugih zemalja, kako je na primjer osnivanje privatne zaklade najbolji način spasiti novac od poreznika.
"Smjestili su mu"
"Financial Times Deutschland" pak povlači sasvim drugu priču: prema njegovim informacijama, Njemačkoj obavještajnoj službi je izvjesna osoba ponudila podatke o djelatnosti Zumwinkela i njegovom imutku u Liechtensteinu. Obavještajci su to proslijedili poreznicima i spektakularni epilog se vidio ovog četvrtka ujutro. Ali FTD ide i dalje: ukazuje kako Zumwinkel potječe iz imućne obitelji i kako su sume koje se ovdje spominju, i bez plaće dugogodišnjeg partnera McKinseya i potom direktora Pošte za njega jedva da stoje u odnosu sa ugledom kojeg je ovako izgubio. Utoliko nagađa kako je Zumwinkel nekome veoma smetao - a popis takvih je dug: prvi na listi mogao bi biti Mathias Döpfner, poslovođa uticajne izdavačke kuće "Axel Springer". Zumwinkel je uporno zahtjevao minimalne nadnice za pismonoše u Njemačkoj - što je jesenas i prihvaćeno, usprkos početnom protivljenju čak i Merkelove stranke CDU. To je Döpfnera koštalo: on se nadao kupljenom agencijom "Pin" biti konkurencija pošte. Ali obzirom da je najveća kalkulirana dobit bila upravo od nižih nadnica, "Pin" je propao - "Springer" je za njega platio 510 milijuna eura.
Kome se točno zamjerio?
Drugi mogući razlozi se pišu sa još više nula: Zumwinkel se želio na kraju godine povući iz uprave i mirno i sigurno provesti jesen života u nadzornom odboru. Prije toga je želio riješiti još dva problema: DHL i uopće, američko tržište koje mnogo troši, ali malo donosi. Iako se Njemačka pošta hvali kao svjetski logistički koncern, Zumwinkel se igrao mišlju prodati američki sektor - konkretno se i spominjao Fedex.
I na kraju, tu je i Poštanska banka koju je Zumwinkel ipak odlučio prodati prije nego što ode u mirovinu. Ali kome? Kao kandidati su se javile gotovo sve spomena vrijedne banke Njemačke jer Poštanska banka, sa solidnim imutkom i brojnim mušterijama, bez osobitih problema je preživjela sve krize sa nekretninama iz daleke Amerike. Zato su je mnogi u Frankfurtu htjeli u svojem zagrljaju. Samo kao poticaj na razmišljanje: tko će bolje znati, što netko radi sa svojim imutkom i plaća li porez - nego neka banka?