Premija direktoru Mannesmanna "rasipanje povjerene imovine"

Obrazloženje poništavanja oslobađajuće presude iz Düsseldorfa odgovornima bivšeg koncerna Mannesmann i više je nego jasno: članovi nadzornog odbora, direktor Deutsche Bank Josef Ackermann i njegove kolege, Funk i Zwickel nisu bili vlasnici imutka, nego upravitelji tuđe imovine. Oni su, kao članovi nadzornog odbora, bili zaduženi da štite taj tuđi interes, dakle interes svih dioničara Mannesmanna a ne - kao što je sarkastično napomenuo predsjednik saveznog suda, Klaus Tolksdorf - da se brinu samo za povećanje imutka predsjednika upravnog odbora, doktora Essera.

A tko je kao član nadzornog odbora zadužen da pazi na imutak i interes jednog društva, taj ne smije bez razloga jednostavno poklanjati novac - za razliku od možda privatnog vlasnika. A za 16 milijuna premije za direktora Essera nije bilo nikakvih oslonaca u radnom ugovoru sa direktorom uprave i prema tome, to je bio "dobrovoljni poklon". A obzirom na preuzimanje Mannesmanna od Vodafonea i na kraj zaposlenja doktora Essera, taj poklon je bilo "rasipanje povjerene imovine sa kojom su se kršile preuzete obaveze". Jer - tvrtka Mannesmann nije imala nikakve koristi od novca koji je dodjeljen.

Kod optuženog Funka kojem je niža sudska instanca u Düsseldorfu priznala kako je "djelovao a da nije znao da time čini nešto nedozvoljeno", savezni sud smatra da taj oslobađajući argument nije dovoljno dokazan. A kada je riječ o samom bivšem direktoru Mannesmanna Klausu Esseru, savezni sud je još dodao nešto na vagu: sud ne smatra samo kako ima osnova za optužbu za pronevjeru, nego potiče nižu instancu neka provjeri, da li je ta premija od 16 milijuna bila ne samo protuzakonit poklon, nego i stimulans kako bi koncern Mannesmann pripao britanskom Vodafoneu. Drugim riječima - neka provjeri da li ima osnova i za optužbu primanja mita. To će sad provjeriti sud u Düsseldorfu - ali naravno druga komora od one koja je donijela prvostepenu presudu.