Preminuo kazališni redatelj George Tabori

Tabori je još za života bio legenda kazališta, stalno je tražio, provocirao, ništa mu nije bilo sveto, odbacivao je osrednjost i šematizam kao i nedostatak mašte. Pri tome je György Tabori – alias George Tabori bio manje borbeni tip, bio je više miran, povučen, promatrač, osoba sa spremnošću druge promatrati, čuditi se, odgovarati na vlastita pitanja i odrediti za sebe nove putove.

Rođen je 24. svibnja 1914. godine u Budimpešti u obitelji madžarskih židova. Cijeli život ostao je snažno vezan uz svoje podrijetlo, u svoj epos je uključio progon, samovolju i nedostatak domovine.

«Ja sam stranac svugdje. To zvuči dramatično, ali ja to nisam tako osjećao. To sam smatrao dobrim. Pišem na engleskom. Bio sam u Engleskoj a potječem iz Madžarske. Danas sam trojezičan, ali niti jedan jezik ne govorim kako treba», kaže Tabori o sebi samome.

Od djetinstva privlačio ga je svijet i tuđina. Nakon kratkog boravka u Berlinu tada 22-godišnji Tabori nije htio trpiti ograničenje nacionalsocijalizma u Njemačkoj pa odlazi u London. Kao novinar i prevoditelj došla je do izražaja njegova kreativnost: on je izvještavao sa Balkana i iz Turske, bio je na koncu i časnik britanske vojske, stacioniran u Palestini. Njegovi prvi romani objavljeni su u Lonodnu bez zapažena uspjeha. Tako je 1947. godine otišao u SAD, gdje je pronašao što je tražio: mnogostrukost i blizinu velikih europskih migranata – tu su bili Thomas Mann, Lion Feuchtwanger, Bert Brecht. Prije svega ovaj posljednji bitno je utjecao na Taborijev život. Naime, prevodeći Brechtova djela otkrio je kazalište i magična privlačnost niju mu dala mira. 1952. godine poznati redatelj Elia Kazan postavio je Taborijev prvi komad na Broadwayu, ali niti to nije imalo pozitivan odjek. Tabori izvodi komade poznatih autora i radi do početka 1960. naizmjenično između Londona i New Yorka.

1968. godine dolazi u Berlin na kazalište Schiller kako bi postavio svoj komad «Kanibali» i nakon toga ostaje u Njemačkoj. Odnos Nijemaca i Židova postaje njegova glavna zadaća, a niti jedan autor nije mogao se postaviti prema toj temi tako angažirano i vjerodostojno,.

Iz Berlina odlazi u Bremen, a nakon toga gostuje na brojnim kazalištima – među ostalim i u Beču. S vremenom Tabori postaje dramatičar, glumac i redatelj, jedan od najvažnijih kazališnih redatelja kraja 20. stoljeća.

O svojim pogledima Tabori otkriva: «U kazalištu sve se vrti oko čovjeka. Niti jedan čovjek ne postoji bez psihologije. Za mene je kazalište proces učenja. Učim o ljudima, o glumcima i pokušavam ih spojiti. Nisam redatelj, ne volim tu riječ. To me podsjeća na upravljanje. Ne, ja sam upravitelj igara».

Tabori je tijekom svojeg rada dobio čitav niza priznanja i nagrada: među ostalim 1981. godine nagradu za kulturu grada Berlina, nagradu Mühlheima kao dramaturg (1983 i 1990). Nagradu Međunarodnog kazališnog isntituta (1988) nagradu Peter Weiss i Georg Büchner (1990).

Kao pisac kazališnih komada bio je također uspješan. Prema njegova djela kao «Voyer», «Peepshow», i «Masovna ubojica i njezini prijatelji» zvuče spektakularno, ali nisu niti izdaleka tako šokantni kao njegova adaptacija oratorija «Knjiga sa sedam pečata». Izvedba je uklonjena sa repertoara zbog obscenih scena.

Njega jaka strana bili su humor i ironija, u najvećoj katastrofi imao je hrabrosti sprdati se, pa zato se njegova Hitler Farsa «Mein Kampf» ubraja među najpoznatije kao i djela «Majka Hrabrosti», «25. sat», «Rekvijem za špijuna», ili «Goldberg varijacije» koju je posebno pohvalila kritika. Što je Tabori htio sažeo je ukratko: «Nemam čvrsta uvjerenja, u smislu da nešto mora biti ovako ili onako. Ja sam naivan redatelj. Postavljam dva do tri pitanja i pokušava ih odgovoriti, ne više.».

Taborijev epos ostat će još dugo aktualan. Ne samo u Njemačkoj već i u raspravi između Židova i ne-Židova.